Jednog običnog popodneva, dok sam sebi lakirala nokte, moj sin je došao i pitao me: „Mogu li i ja?“. Bez razmišljanja, rekla sam – naravno, zašto ne? Mene su roditelji odgajali u svijetu gdje su granice bile puno šire. Nitko nije propisivao što je „muško“ ili „žensko“. Osim možda moje none.

No, moj muž me ozbiljno pogleda i kaže: „Trebat ćemo mu objasniti da muškoj djeci često brane ovakve stvari. Da će dobiti komentare, poglede, možda i ruganje.“

I tu sam zastala, a para mi je krenula na uši isti tren. Odradila sam cijelu demagogiju zašto nije ok braniti dječacima da lakiraju nokte u jednom dahu. E pa reći ću i vama zašto. Ovakvi izbori nisu stvar nekog mog “modnog hira”, već činjenice koje potvrđuju brojne studije europske i američke psihološke zajednice.

Lakiranje noktiju kod djece najčešće je izraz igre

Lakiranje noktiju kod djece najčešće je izraz igre, radoznalosti ili želje za oponašanjem odraslih (mame, sestre, tate,…). Djeca kroz igru razvijaju empatiju, kreativnost i osjećaj pripadnosti, bez obzira na rodne norme (Christia Spears Brown, Parenting Beyond Pink and Blue). Nema ništa štetno ni loše u tome samo po sebi, bez obzira na spol djeteta. Bitno je da lak nije toksičan i da se dijete ne izlaže isparavanjima duže vrijeme. 

Isto vrijedi i za igre. Igra kuhinje, beba ili autića sve su to načini na koje dijete razvija važna znanja i vještine. Kad se djevojčica želi igrati autićima, a dječak lutkama, to je djeci prirodan način da razumiju svijet. Odrasli su ti koji u bojama, igračkama i aktivnostima vide podjele. Djeca vide samo mogućnosti.

Upravo zato, Američka psihološka udruga jasno poručuje da nije štetno i ne „zbunjuje“ dječaka ako isproba ono što se u društvu naziva „ženskim stvarima“, poput lakiranja noktiju. Štoviše, ograničavanje takvog izražavanja može dugoročno negativno utjecati na razvoj djetetovog identiteta i emocionalno zdravlje (APA, Guidelines for Psychological Practice with Boys and Men, 2018).

Djeca uče da su svoja, ne kopije tuđih očekivanja

Ne radi se ovdje samo o noktima. Govorimo o slobodi izražavanja, o pravima na odabir, o tome da djeca uče da su svoja, ne kopije tuđih očekivanja. Studije iz područja dječje psihologije (Hill & Lynch, 1983; APA, 2018) pokazuju da rigidni rodni stereotipi povećavaju rizik od tjeskobe, depresije i smanjenog osjećaja vlastite vrijednosti kod dječaka.

Stručnjaci se slažu da kad dječacima kažeš da ne smiju pokazati mekšu stranu, da ne smiju biti drugačiji, učiš ih da skrivaju dijelove sebe. To može imati dalekosežne posljedice. Znate li da je među djecom i adolescentima u Hrvatskoj zabilježeno značajno veći broj samoubojstava među dječacima nego među djevojčicama? Konkretno Godišnje izvješće o mentalnom zdravlju djece i mladih iz 2020. godine to potvrđuje. Među adolescentima u Hrvatskoj upravo su dječaci ti koji češće pate u tišini.

I zato, kad Diano kaže da ćemo mu morati objasniti “pravila igre” koja su nametnuta društvom. Da će ga drugi gledati. Da će ga komentirati, možda čak i ismijavati. Ja se samo pitam: Zašto bismo uopće pristajali na takva “pravila”? Zašto bismo djeci nametali stereotipe i okvire koji guše njihovu slobodu i autentičnost? Zar nije baš naša uloga da im damo snagu i povjerenje da budu svoji? Da im pokažemo da je u redu biti ranjiv, da je u redu izražavati se onako kako osjećaju, bez straha od osude?

Ključno za razvoj samopouzdanja i osjećaja vlastite vrijednosti

Nordijske zemlje, poput Švedske, pokazale su kroz primjenu rodno neutralnog pristupa u vrtićima i školama da djeca, a osobito dječaci, odrastaju s više emocionalne intelgencije, samopouzdanja i otpornosti (istraživanje švedskog vrtića “Egalia”, The Atlantic, 2017). Stručnjaci poput dr. Ivane Grabar iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih naglašavaju da “dopustiti djetetu slobodno istraživanje osobnosti i izražavanja, bez srama ili zabrana, ključno je za razvoj samopouzdanja i osjećaja vlastite vrijednosti”.

E pa sad, možda je moje vrijeme da nađem literaturu kako voditi dijete kroz društvo koje mu poručuje: „Ne možeš biti ono što želiš, moraš se uklopiti u kalup koji su drugi napravili za tebe“? A možda je i vrijeme drugim roditeljima da uzmu neku literaturu u ruke? Ili barem preispitaju što točno pokušavaju usaditi vlastitoj djeci pod krinkom „normalnog“. Jer, sigurna sam, da većina ne šteti svojim dječacima namjerno. Samo ponavljaju obrasce koje nitko nikad nije dovodio u pitanje.

I dok se svijet možda još nije spreman za to, ja ću uvijek biti spremna dati svom sinu dozvolu da bude to što jest. S lakiranim noktima, osmijehom i ponosom. Jer na kraju dana, ne želim da moje dijete prati druge, nego da u ovom svijetu uvijek ima hrabrosti da bude svoj.