Za Ajme portal piše: Matija Jurić Kapetanović
Milenijalsko odrastanje
Mi milenijalci odrasli smo u ratno i poslijeratno vrijeme. U određenoj mjeri nam je bilo strašno teško. S druge strane, ti teški uvjeti poslužili su kao fantastičan temelj za inovativnost. Potaknuli su proaktivnost i raspirivanje mašte kroz igru. Malobrojne igračke koje smo imali čuvali smo kao oko u glavi. Popravljali smo ih sami i nadopunjavali uz pomoć mašte.
Dok današnja djeca imaju svoje posebne dječje kužine, mi smo kuhali juhu od trave i zemlje. Radili smo to u onim okruglim rupama u betonskim zidićima! Slično kao i s igračkama, snalazili smo se i s odjećom. Većinom je bila naslijeđena te vrlo često prepravljana ili zakrpljena.
Tijekom odrastanja rijetke su bile prilike kad bi mi se zaista kupilo nešto što sam baš jako željela. Za moju adolescenciju najvažnija takva prilika bila je kupnja Wit Boy traperica. Bile su mi predivne i stalno sam ih nosila. Ipak, najvažnija stvar vezana za njih bila je drugačija. One su predstavljale ulaznicu uz pomoć koje sam ušla u cool grupu.
Od babe do Pinteresta
Godine su prolazile, a moje potrebe su se mijenjale. Uz svemire odjeće i kozmetike, krajem dvadesetih ušla sam u svemir gastronomije. Počela sam živjeti s tada momkom, danas mužem. Ta nova stranica značila je i odluku da napokon savladam to KUŽINAVANJE.
Tada sam shvatila da sam cijeli život zapravo bila razmažena kad je hrana u pitanju. Imala sam divna sjećanja iz ranog djetinjstva. Većinu tog vremena provela sam na selu pod okriljem svoje često spominjane babe. Ona je tome svemu pristupala vrlo ležerno. Od par namirnica i nekoliko najjestavnijih alata bila je u stanju prirediti gozbu.
S druge strane, moji roditelji bili fantastični kuhari. Ipak, često bi zaglibili na krivim putevima. Pretjerivali bi s količinom skuhanog pa bi višak često završavao u kanalizaciji. Također su nerijetko kuhali jela iz običaja. Nisu kuhali iz stvarnih želja i potreba nas kao obitelji. To je opet rezultiralo bacanjem hrane.
Padanje pod utjecaj marketinga i društvenih mreža
Za ovaj novi život s partnerom htjela sam da bude bolje. Htjela sam najbolje od oba svijeta. Željela sam i divnu jednostavnost tradicije i prednosti modernijih vremena. Potpadajući lagano pod utjecaj marketinga i društvenih mreža, trošila sam dosta novca. Kupovala sam namirnice iz trgovina zdravom hranom.
I tu negdje se dogodilo i jedno zanimljivo „kačenje“ na trend. Čuvam ga sve do danas. Kupila sam spiralizator koji sam vidjela na TV prodaji! Čak sam osjećala i lagani sram želeći u našem malom podstanarskom stanu realizirati zoodles jela s Pinteresta. Pitala sam se tko sam jedna sirota ja u usporedbi s tim facama s interneta?
Kako influenceri podižu uloge s gadgetima
S vremenom su te face s interneta postale puno utjecajnije od TV prodaje. Influenceri s velikim brojem pratitelja su o svojim omiljenim brendovima i proizvodima imali samo riječi hvale. Uz to bi redovito bili toliko dobri da bi nam priskrbili kôdove za popust. Tako bismo ih i mi sebi mogli priuštiti.
To su ponekad bili manji gadgeti u rangu mog spiralizatora. Pomalo su ulozi rasli. Odjednom se krenulo pričati o skupljim aparatima. Hit je bio sokovnik za hladno prešani sok i celer u njemu. Pričalo se i o pekačima za kruh.
Iskrena da budem, pitanje je bih li kupila nešto od toga da smo imali više mjesta u stanu. Toliko je taj marketing bio primamljiv. A onda je došla korona i odlučila umjesto mene.
Moć ruku i vještine kao pobjeda nad trendovima
Lockdown i izolacije značili su ogromnu promjenu u dinamici „vidi – osjeti poriv – kupi“. Odjednom smo ostavljeni sami sa sobom u svom domu. Bili smo tu sa stvarima i namirnicama koje imamo. Odjednom nismo više mogli skoknuti do dućana čak ni po kruh. Sve i da sam smislila mjesto za držanje pekača, do njega nisam mogla doći.
Dakle, nema druge nego da ispečem kruh sama. Uz malo pokušaja i pogrešaka savladala sam i kruh i tijesto za pizzu. Nakon toga bila sam sve slobodnija. Realizacije ideja za jela postajale su sve uspješnije. Nisam ni slutila da će baš to savladavanje vještine pravljenja kruha biti jedna od najvažnijih prekretnica u mom životu.
Nova faza, stari obrasci
Fast forward 6 godina poslije. Bio je običan dan, dovršavala sam ručak držeći bebu na lijevom boku. Otvori frižider, uzmi, operi, začini, uzmi tijesto za kruh, prebaci u kalup, peci. Odjednom shvatim da ja to sve radim praktički s jednom rukom!
Sjetila sam se sebe od prije 6 godina. Nisam mogla vjerovati dokle sam stigla sa svoje dvije ruke. Pekač nikad nisam kupila, kao ni sokovnik. Zoodles fantazija je s vremenom pala u drugi plan. S dvoje male djece oko nogu nemaš baš vremena baviti se time. Poslije spiralizator još moraš prati na ruke.
Shvatila sam da sam potpuno pala pod utjecaj jednostavnosti tradicije. Izabrala sam put uz puno manje modernog. Od svega što mi se nutka da moram i trebam imati, na kraju imam i koristim tek nekoliko stvari. To su štapni mikser, mlinac i ponekad multipraktik.
Ulaznica u cool grupu u novoj fazi života
Nedugo nakon te spoznaje bila sam na kavi s prijateljicama. Razvila se priča o “boljem”. Pričale smo o načinima kako olakšati svakodnevicu i o webshopovima s predobrim jeftinim stvarima. I tada sam shvatila nešto što sam i izrekla naglas. Svi ti „predobri“ gadgeti su samo druga verzija onih Wit Boy traperica. Oni su ulaznica u cool grupu u ovoj novoj fazi naših života.
Jer kad malo pročitaš komentare ispod takvih promotivnih objava, baš se osjeti ujedinjena energija grupe. Unutar nje svi poštuju tu influencericu. Ona je trendsetterica poput onih u srednjoj školi.
Pitam se gdje i njoj i svima njima stoje ti pusti aparati. Kako ih održavaju i koliko je to sve skupa uopće korisno? Je li vrijedilo potrošiti novac na to? Ja još uvijek premještam taj spiralizator. Sreća pa je malen i ne živcira me puno. Tko zna, možda u ovome životu još koji put napravim te zoodles.
Ostale kolumne pročitajte ovdje!
