Domaće nije trebalo postati posebna oznaka 

Lifestyle
ajme-portal

Kad moraš tražiti posebnu trgovinu da bi kupio ono domaće što raste na tvojoj zemlji, možda problem nije u tvojim navikama, nego u sustavu koji smo usput prihvatili kao normalan.

Ako vam se na spomen riječi EKO diže kosa na glavi, niste jedini. Priznajem, postoji mogućnost da sam ja razvila blagu alergijsku reakciju na tu riječ. Ne doslovno, naravno. Ali kada danas nešto nosi oznaku eko, prirodno ili održivo, moj prvi refleks je: čekaj, a što bi drugo trebalo biti?

Kako smo došli do toga da nam za nešto domaće treba posebna oznaka? Kada smo počeli izdvajati domaće, lokalno i održivo kao da govorimo o nekom ekstremnom životnom izboru, a ne o stvarima koje bi trebale biti dio svakodnevice?

Ne znam za vas, ali meni je pomalo nevjerojatno da danas moramo posebno naglašavati kako je nešto proizvedeno blizu nas, da znamo odakle dolazi i da nije prošlo pola planeta prije nego što je završilo u našoj košarici.

Detalj etikete s logotipom Eko kar i posvetom zavezane na ukrasnom poklon-paketu.

A još mi je zanimljivije što smo došli do toga da se ljudi koji žele jesti kvalitetno, kupovati od domaćih proizvođača i podržavati vlastitu poljoprivredu ponekad doživljavaju kao da su se priključili nekom posebnom pokretu.

Ljudi, govorimo o hrani. O zemlji. O proizvodnji. O stvarima bez kojih ne možemo živjeti.

Od kada je to postalo ekstremno? Možemo li se vratiti na tvorničke postavke? Samo bez tvornice.

Eko ne počinje od certifikata. Počinje od obitelji na karu. 

Prije nego što su izmišljeni pečati i ekološki certifikati, ljudi na našem području živjeli su s prirodom i u skladu s njom. Riječ eko dolazi od grčkog oikos, što u izvornom smislu znači dom ili kuća. 

Eko je obitelj. To je osjećaj doma, briga za zemlju na kojoj živiš i poštovanje prema hrani koju stavljaš na stol svojoj djeci. Puno prije bilo kakvog certifikata, naše bake i djedovi znali su kako se uzgaja hrana koja ima okus i miris. Obrađivali su zemlju, čuvali sjeme, proizvodili ulje, sir i vino te koristili ono što im je bilo dostupno u vlastitom kraju.

Svatko tko pamti priče svojih baka i djedova, posebno iz naše Zagore i krša, zna što je kar. To su bila ona drvena kola kojima se s polja u kuću dovozilo sve što je zemlja te godine dala. Od svježeg povrća i voća do drva i ljetine. Kar je bio simbol truda, žuljevitih ruku i radosti jer doma ima hrane. 

Naravno, nije sva nekadašnja proizvodnja bila idealna, niti je svaka stara praksa bila održiva. Ali lokalna proizvodnja i sezonska prehrana nisu bile posebni životni stavovi. Bile su dio načina na koji je društvo funkcioniralo. Danas smo se, međutim, pomaknuli u drugu krajnost. Umjesto da nam je dostupno ono što se proizvodi u našoj okolici, uvozimo proizvode koje bismo mogli uzgajati i proizvoditi sami. 

Zato mi se sve više sviđa ideja povratka na tvorničke postavke. Samo što bih ja ovaj put preskočila tvornicu i vratila se na polje. Na našu zemlju, naše podneblje i snažne ruke ljudi koji još uvijek obrađuju zemlju, uzgajaju hranu i pokušavaju od svog rada živjeti.

Možda je vrijeme da riječ eko prestane biti posebna oznaka i postane standard kojem težimo. Da riječ eko ponovno vratimo njezinu izvornom značenju, odnosno domu. Jer eko bi trebao biti upravo to: dom, hrana našeg podneblja i zajedništvo koje gradimo čuvajući ono što nam je svima zajedničko.  

Zašto nam je normalno da hrana putuje više nego mi?

Živimo na području na kojem imamo plodnu zemlju, masline, vinovu lozu, smokve, bademe, povrće, ribu i tradiciju prehrane koja se temelji na sezonskim namirnicama i jednostavnoj pripremi. Imamo mediteransku kuhinju koja je dio naše kulture i jedan od zdravstveno najpovoljnijih obrazaca prehrane na svijetu.

I što onda radimo? Uvozimo, prevozimo, pakiramo i skladištimo, dok domaće žitarice, mahunarke i lokalno uzgojene namirnice često ostaju izvan fokusa. Ponašamo kao da nam je vlastita zemlja tek dekor za turističke razglednice. 

Naravno da ne možemo niti trebamo sve proizvoditi sami. Neke namirnice jednostavno ne rastu u našem podneblju i sasvim je normalno da ih nabavljamo iz drugih dijelova svijeta. Problem je kada se udaljimo od vlastitog podneblja toliko da zaboravimo što ono može ponuditi. I kada nam prehrambene navike diktiraju dostupni industrijski proizvodi, a ne ono što priroda našeg kraja može dati.

Ali zašto bismo, primjerice, bježali od krumpira koji možemo uzgojiti ovdje? Od kad nam je riža osnovna namirnica u smočnici? Ne moramo svaki obrok pretvoriti u manifest lokalne poljoprivrede. Ali bilo bi dobro da barem znamo što nam raste pred nosom prije nego što krenemo tražiti zamjenu na drugom kraju svijeta.

Eko Kar: kada domaće nije samo jedna polica

Upravo zato zanimljiv je koncept trgovine Eko Kar, koja već u samom imenu spaja dvije ključne ideje – izvornu riječ eko koja znači dom te kar, tradicijska kola koja su hranu dovozila s polja. 

Ova trgovina temelji se na ponudi isključivo hrvatskih proizvoda malih, održivih proizvođača i OPG-ova. To nije trgovina u kojoj imate mali kutak domaćih proizvoda, ovdje je sve domaće. I to je smjer o kojem vrijedi razgovarati.

Domaći, nišni proizvodi nastali u malim serijama i uz puno ručnog rada ne mogu i ne žele se natjecati s masovnom industrijskom proizvodnjom. Kvalitetni sastojci, domaći okusi i poznato podrijetlo čine vrijednost koju kupci Eko Kara dobivaju za nešto višu cijenu. Znaju što donose na svoj stol, tko je to proizveo i čiji rad svojom kupnjom podržavaju.

Kada takvim proizvođačima omogućimo pristup tržištu, ne podržavamo samo jedan proizvod. Podržavamo ljude koji čuvaju tradiciju i stvaraju vrijednost u vlastitoj zajednici. A kada kupci mogu lakše doći do njihovih proizvoda, domaće prestaje biti samo lijepa ideja s naljepnicom “eko” koju podržavamo načelno. 

Vrijeme je da pritisnemo reset 

Eko Kar ne mora biti rješenje za sve probleme našeg prehrambenog sustava da bi njegova ideja bila vrijedna pažnje. Dovoljno je da nas podsjeti kako domaće ne mora biti tek dodatna kategorija, nego važan dio onoga što nam je svakodnevno dostupno.

Ljudi koji rade u Eko Karu ne skeniraju artikle na traci kao robotizirani prolaznici. Ondje ćete lako uhvatiti djelatnike kako s kupcima razgovaraju o hrani, razmjenjuju recepte i savjetuju što je toga tjedna stiglo najsvježije s polja. Kupnja tako ponovno postaje ugodan susret. 

Svi valjda želimo živjeti u društvu u kojem je jednostavno doći do hrane poznatog porijekla, u kojem su mali domaći proizvođači vidljivi, a održivost nije samo prazna riječ na ambalaži.

Možda je vrijeme da pritisnemo reset. Ne kako bismo se slijepo vratili u prošlost, nego kako bismo iz nje uzeli ono što smo usput zaboravili. Važnost zemlje, hrane, lokalnog znanja i ljudi koji svojim rukama stvaraju ono što nam je svima potrebno.

Jer domaće nikada nije trebalo postati posebna oznaka.

Podijeli članak