Za Ajme piše: Anamarija Buzolić Mrklić
Kolumna: Bizz Mama
Poput Snjeguljičine zločeste maćehe upitali sam ogledalce “ogledalce, ogledalce, najljepša tko je?”. Ogledalce me u čudu pogledalo. “Je li se ti to sa mnom z?”
Gola istina je postala bolna. Dvije bliske trudnoće, podivljali hormoni, nezasitan apetit i gladne oči postigli su svoje. Ogledalce je jasno pokazalo malu glavu i veliko bijelo tijelo. Bijela psina s druge strane ogledala mi je namignula. Prenula sam se i zamalo srušila s postolja. Sreća u nesreći je što Dragi preferira stražnjicu JL-o naspram Halle Barrine, tješim se.
Nevjerica je zavladala kad sam svoju golu istinu iznijela (usmeno, ne na vidjelo) bližnjima. Napokon se isplatio sav moj uloženi pubertetski trud čitanja savjeta kako prikriti nepoželjne dijelove tijela, a istaknuti adute. Strategija zavaravanja neprijatelja je uspješno obavljana. Naravno, uzmemo li u obzir dva bliska poroda stranac i ne očekuju Twiggy, ali ni nasukanu psinu.
Promotrila sam se još jednom, skenirala sliku pohranila ju i zavrtjela što napraviti…
Teretana mi nikada nije bila privlačna. Niti imam znanja, a ni volje sama u tišini obilaziti nekakve sprave. Jeza me hvata od same pomisli na preznojavanje dok brojim i gledam se u ogledalo. A što ako umjesto topljenja sala dodatno nabijem mišiće?! Hercules mi neće biti ravan. Odustajem od odvjetništva i bacam se na američko hrvanje. U ringu. U blato me ne bi primili, bez posjeta estetskom kirurgu za strateška mjesta.
Aerobic, zumba, bumba i sl. mi pokvare sliku lažne percepcije odlične motorike. Shvatim da i nisam najnadarenija za ples, a tako volim plesati. Pogotovo akrobatski rock&roll. Dragi i ja smo tvorci posebnog smjera pod radnim nazivom “crazy dance” i definitivno najgledaniji duo svih pireva (svadbi). Mislim da nas na vjenčanja zovu i oni kojima nismo u planu s namjerom da im uljepšamo večer.
Smijeh je najbolji lijek, a mi ga dijelimo u neograničenim količinama i to besplatno (i poklon donesemo). Ako ti sve propadne, buket ispadne prekričav, muzika preglasna, hrana zatvorska, frizura izgubi postojanost, šminka se otopi, samo se sjetiš ona dva morona koji lamatanje smatraju umjetnošću i nema brige. Ma koji Persen- crazy dance liječi.
Yoga mi unosi nemir. Znam da je čudno, ali je istinito. Umjesto da tijelo i um miruju, stope se u jedno i uživaju, mene uhvati nervoza. Misli mi se ionako prebrzo vrte, a yoga im dođe kao centrifuga perilici, što dodatno unervozi moje tijelo. Yoga ne.
Na trčanje i prirodno sagorijevanje masnoga tkiva sam stavila kvačicu jer… što radim nego li trčim. Uz stepenice, niz stepenice, uzbrdo, nizbrdo i uvijek s opterećenjem – bebama, torbama, kolicima. Hodanje mi je specijalnost i ovih par godina sam prohodala troduplo više kilometara nego li u cijelom životu.
A još se osjećam kao u reklami:
“Celi, mujs-mujs, Celi!
Pa gospođo, gdje je vaša mačka Celi?
Ma koja mačka, to ja zovem celulit koji se vuče po podu.”
Odlučila sam se na bolnu opciju. Anticelulitna masaža. Nakon trećega tretmana bila sam spremna na treće dijete. Lakše bih se nosila s porodom nego li s nastavkom.
Iz memorije sam vratila sliku gole istine… i nastavila s bolnom…
