“Ljubav ne vidi granice; ona se ne mijenja s vremenom, ne blijedi s danima ni noćima, ona je bezvremenska.” – Pablo Neruda

Ovog tjedna krenula je nova sezona showa Gospodin Savršeni, a s njom i novi val rasprava o ljubavi, pažnji i psihološkim aspektima ovakvih formata. Što nas privlači ovom konceptu? Je li to nada da ćemo svjedočiti iskrenoj ljubavnoj priči ili zadovoljstvo u promatranju tuđe drame? I što ovakav format govori o nama kao društvu?

Prizor dvadeset djevojaka koje se bore za pažnju jednog muškarca postavlja jedno vrlo jednostavno, ali moćno pitanje: kakvu sliku stvaramo o ljubavi i vrijednosti žena? Učimo li mlade djevojke da se ljubav ne gradi na uzajamnom poštovanju i ravnopravnosti, već na natjecanju, rivalstvu i manipulaciji? I zašto se i dalje prodaje mit da je sreća žene u tome da osvoji “princa”? U stvarnom životu, nitko ne želi biti opcija u katalogu – zašto onda ovakav show postaje sve popularniji iz godine u godinu?

Ljubav kao društveni status

Sve je očitije da ovakvi formati sve manje služe traženju ljubavi, a sve više stjecanju društvenog statusa. Sudjelovanje u reality showu za mnoge je samo korak prema većem broju pratitelja na društvenim mrežama, suradnjama s brendovima i izgradnji osobnog brenda. Jesu li iskrene emocije uopće moguće u svijetu u kojem je pažnja valuta, a Instagram algoritam konačni sudac? Kada ljubav postane sekundarni motiv, a primarni cilj slava i profit, ne gubimo li onda njezino pravo značenje?

Potraga za identitetom u doba estetskih normi

Fascinantno mi je, zapravo, da su natjecateljice gotovo isključivo vrlo mlade djevojke u dvadesetima, a najstarije od njih u ranim tridesetima. Gospodin Savršeni, dečko od 26 godina, navodno je „toliko poseban“ da mora pronaći ljubav pred kamerama. Zar on stvarno ne može upoznati nekoga uživo? Ili one? Ako su svi mladi, atraktivni i društveno aktivni, kako to da im ljubav izmiče?

I dok se priča o „pravoj ljubavi“, na ekranu gledamo sve redom identične djevojke, čiji je izgled postao stereotip. Ne brine me to što žene sve češće posežu za estetskim zahvatima, već što to čine mlade djevojke u svojim dvadesetima. Što im svijet poručuje? Zar već sada nisu dovoljno dobre ni dovoljno lijepe? Otkud ta potreba za uniformiranim licima i tijelima, za brisanjem svake posebnosti?

Vanjska potvrda

Zapravo, pitam se, kakav je to mentalni sklop potreban da bi se netko prijavio u ovakvu emisiju? S jedne strane, želja za ljubavi je univerzalna i ljudska. S druge strane, je li natjecanje u dokazivanju vlastite vrijednosti pred kamerama znak nesigurnosti i potrebe za vanjskom potvrdom? Nije li tužna činjenica da se žene u 21. stoljeću još uvijek evaluiraju po izgledu, dok se muškarac bira prema njegovoj „posebnosti“?

Također, što nam sve ovo govori o muškarcima? Ako su i oni svedeni na pasivne protagoniste koji donose konačne odluke, nije li i njihova pozicija jednako problematična?

Gdje je nestala ljubav?

Možda najveće pitanje koje si trebamo postaviti glasi: gdje je nestala ljubav? U doba društvenih mreža i instant-dopamina, tražimo li ljubav ili potvrdu vlastite vrijednosti? Ako se ona svela na promjenu ličnog opisa i izgleda kako bi se nekom svidjeli, nije li to znak da smo negdje ozbiljno pogriješili?