“Kako je mama tražila istinu”

Predstavljamo vam Brunu Bajić, autoricu knjige Kako je mama tražila istinu – putovanje kroz prve 3. Ovo inspirativno djelo prožeto je osobnim iskustvima majčinstva, introspekcijom i važnim temama svjesnog roditeljstva. Kroz toplu i iskrenu priču, Bruna dijeli sve izazove s kojima se suočila tijekom prvih godina roditeljstva, donoseći jedinstvenu perspektivu koja ohrabruje roditelje da prigrle svoje autentično iskustvo.

Uz knjigu koja je već osvojila srca čitatelja, Bruna kroz razne promocije, panele i kreativna događanja nastoji potaknuti otvoreni dijalog o roditeljstvu te pružiti podršku majkama u njihovu emocionalnom putovanju. S knjigom kao dijelom šireg projekta, autorica prenosi poruku o snazi bezuvjetne ljubavi i važnosti ranog razvoja djeteta.

Razgovarali smo s Brunom o njezinoj knjizi, osobnom putovanju i motivaciji koja stoji iza ovog jedinstvenog projekta.

Što vas je potaknulo da napišete Kako je mama tražila istinu?

Čitavo vrijeme trudnoće, poroda, prvih godinu dana u meni su se različite emocije izmjenjivale u neobičnim valovima i intervalima. Čak ne bih rekla samo izmjenjivali, već nerijetko postojali istovremeno. Ogromna sreća, zahvalnost, ispunjenost, ljubav i radost kakvu nikad nisam iskusila, a u isto vrijeme, uz bok tim emocijama toliko strahova i duboki osjećaj usamljenosti kroz neke za mene velike trenutke.

Knjiga počinje porodom, ali se “flashbackovima” vraća u vrijeme trudnoće, tako da pomalo mogu reći da sam izgubila osjećaj za vrijeme koliko je duboko transformativno bilo za mene ovo iskustvo. Mislim da je moj dječak Leni imao godinu i pol dana kada sam onih nekoliko sati noćnog sna odlučila zamijeniti pisanjem. Rođeni smo na isti dan, tako da sam svoj rođendan proslavila donoseći njega na svijet i dobila za taj rođendan nezamisliv dar.

Kada sam krenula pisati odlučila sam – pišem do 7.9.2023., zaključno s trećim rođendanom.

Svi ljudi doživljavaju stvari na drugačiji način i to je sasvim u redu, ali za moj pojam majčinstvo je događaj u životu žene koji iskrene sve prioritete i traži ogromnu adaptaciju, osobni rast i prisutnost kakva nikada u životu nije bila potrebna.

Nakon poroda i dolaska kući, sve mi je izgledalo kao san. U trudnoći svi nekako obraćaju pažnju još na tebe, ali onda dođe dijete i odjednom ostaješ ti pred svime što mama koja želi biti tu treba sadržavati, a pritom treba vrijeme da se čovjek sastavi prije nego što se ponudi na pladnju, ali tog vremena nema. Tog vremena kronično nedostaje. Nedostaje vrijeme, hrana, san.

Sjećam se trčanja s kosom punom šampona kada bi 10 minuta nakon dva sata uspavljivanja Leni zaspao. Obično bih ušla u kadu, upalila tuš i jednim okom gledala u njega na kameri. Nikad ne bi počeo plakati prije šampona. Ali redovito kad bi se moja kosa zapjenila nakon 15 sati trčanja za njim, začuo bi se plač iz sobe, a ja bih se sapunjave glave teleportirala do njega da ga umirim. Nedostajalo je svega čega je prije bilo u izobilju. Neobično to nedostajanje drži nebitnim jedino ta ogromna ljubav.

Sve što sam do tada znala o sebi, životu, sve moje vještine, filmovi, knjige, putovanja, sve moje uloge, sve je palo u drugi plan. Pogledala sam ovom ulogom sebi u dušu i u oči na način na koji nisam nikada.

Ovaj dio knjige govori o tome:

Tri dana samice odnosi se na period u rodilištu. Mislim da je moj osjećaj usamljenosti krenuo tada, a prsti dodirnuli nešto kasnije tipkovnicu da opišu to iskustvo.

Ono što me potaknulo jest svijest o tome koliko se malo o tome priča, koliko malo majke dobivaju društvene viđenosti, tolerancije i poštovanja.

I ono što me potaknulo jednako tako je i svijest o needuciranosti na temu ranog dječjeg razvoja i problematici koja iz toga proizlazi.

Zašto ste odabrali fokus na prve tri godine roditeljstva?

Prve tri godine roditeljstva su formativne godine. Kada sam krenula pisati knjigu, shvatila sam kroz edukacije koje sam prolazila da su te prve tri neverbalne godine temelj budućih uvjerenja i da su strašno podcijenjene. Ne mogu vam opisati koliko puta sam kroz odrastanje mog dječaka čula rečenice poput: „Ajde, što će mu biti, neće se on toga ni sjećati.“ Naježim se od toga. Već je jasno svima da tijelo nosi zapis određenih iskustava i da taj energetski princip nosi osobu u odraslost. Naša uvjerenja koja steknemo u tom osjetljivom periodu naočale su kroz koje percipiramo život.

Prisjećam se, recimo, situacija kada je imao dvije godine i kada bi mu vadili krv, ili nedavno, kada smo bili u bolnici. Trgaju tu malu rukicu uz tekst: „Ajde, što će ti biti, nisi mala beba, nemoj sad plakati,“ dok se u meni kovitlaju svakakve emocije.

Ali to je trenutak kada majka može odlučiti biti dobro sa sobom. Ne preplaviti se sramom što dijete plače ili ljutnjom što se drugi ne ponašaju kako bi trebali. Čast iznimkama, a ima ih. Ovakve slučajeve sam rješavala tako da bih izignorirala te komentare, pogledala svoje dijete u oči i rekla nešto poput: „Vidim da ti je ovo sve čudno i da ti se ne sviđa. Uz tebe sam. Moramo ovo napraviti. Ako i boli, tu sam uz tebe. Skupa ćemo.“ — mirnim tonom. Polagano. Promatrajući. Dišući. I sve bismo rješavali pozitivnim rezultatom — obavljenim zadatkom uz tjelesnu i emocionalnu sigurnost i kontakt.

Onda bismo, recimo, uzeli neki komadić vate i rekli da je to oblak na koji ćemo se popeti čim izvadimo krv. To obožava, i predivno mi je kada i sam kaže: „Mama, hoćemo poslije na oblak?“ Malo mašte, malo realnosti. Dječji mozak traži postepeni izlaz iz straha kroz dodir stvarnoga, viđenosti i daška čarolije.

I ono što je najbitnije — rijetki su nadareni ovim vještinama istoga trena od rođenja. Uči se, napreduje, istražuje. Po dobi djeteta, po osobnim izazovima. Rastu nema kraja.

Ali prve tri godine su formativne, a nakon njih počinje neka druga era, gdje dijete već koristi riječ i regulaciju na nekoj novoj razini, ako su prve tri urodile plodom. Ne samo po literaturi, već i sada po osobnom iskustvu, prve tri godine su jedan sudar svjetova u kojem vlada tim veća sinergija što je majka podržanija i što je okruženje zdravije. Ta enormna količina energije mora imati zdravo napajanje, inače se majka krpa kako zna i umije, a današnje društvo uistinu svjedoči samo sebi na tu temu.

Mislim da je vrijeme za promjene koje kapitalistički ustroj ne preferira, ali sam sebi podapinje nogu. Dakle, vjerujem u to da će doći vrijeme rekapitulacije puno društvenih dinamika, pa tako i majčinstva.

Koji je bio vaš najveći izazov kao majke i kako ste ga savladali?

Osjećaj usamljenosti. Ne samoće, jer nju volim i uživam u njoj, to je mjesto gdje se punim energijom i inspiracijom. Već ono mjesto gdje se osjećaš neviđeno i neshvaćeno u promjenama koje ti se događaju na svim razinama — tjelesnoj, duhovnoj, emocionalnoj. Konstantno uspoređivanje „…s onima kojima je gore…“ ili „Što bi da…“ ili „Ajde, narast će…“ bili su savjeti koji su me tjerali dublje u taj osjećaj duboke usamljenosti, a događali su se na dnevnoj razini.

Kažeš: „Skroz sam neispavana, imam osjećaj da gubim razum i da bi me spasilo odspavati jednu noć u komadu.“

Čuješ na to: „Ajde, što bi da ih imaš troje. Narast će, poslije će ti biti žao. Spavaj kad dijete spava.“ To su savjeti koji bi me doslovno toliko iziritirali da te i slične ljude ne bih mogla tolerirati niti blizu.

S druge strane, samo jedno: „Vjerujem ti, dan po dan, nije uvijek lako, ali ono što ja vidim je da te jako dobro ide do sada.“ — to je nešto za čime čezneš.

Nedostatak sna je i danas prisutan, ali prve tri godine ne znam jesam li uspjela odspavati ijednu noć u komadu i to je nešto što stvarno poremeti kompletni cirkadijalni ritam.

Što biste poručili ženama koje se osjećaju izgubljeno u ulozi majke?

Voljela bih da čuje ovo onaj kome treba. ”U redu je, nisi sama. Odlične te ide. Pojavljuješ se svaki dan ispočetka. Zar to nije već velika stvar?”

Kada sam to shvatila, promijenila mi se percepcija. Kada sam shvatila da sam se pojavljivala uporno svaki dan. I sa šavovima nakon poroda i dok sam imala izazovne obiteljske situacije i dok su se u meni budili svi vulkani – svaki dan bi se pojavila kao Mama. Neizostavno. Ne samo fizički, već s namjerom da budem bolja. I s temperaturom 40 i s PMS-om i s upalama grla i s bolovima u leđima. 

A što se majčinstva tiče- najbitnija uloga u svemiru, ako žena odluči ući u to iskustvo. Ne zbog toga što ne postoji ništa važnije. Već zbog toga šta to može biti uistinu igra s nečijim životom. To je odgoj. A kako tu igru igramo? Kao nešto gdje nas ima, ili nema?

Izgubljenost u ulozi majke vjerujem uvijek ima isti izvor, bila kratkotrajna ili dugoročna – mama nije podržana i kraj. To je ono na čemu treba poraditi na kolektivnom nivou.

Što biste voljeli da čitatelji osjete ili nauče iz vaše knjige?

Voljela bih da dozvole sebi sve emocije. Da se zazrcale kroz sadržaj i popune praznine usamljenosti, ako ih ima. Ako ih nema, da vježbaju suosjećanje i slušaju tuđi život s empatijom, koja je ključ života. Voljela bih čak da knjiga dospije u ruke muškarcima koji imaju kod kuće partnerice, majke svoje djece kako bi osjetili neke dimenzije svojih partnerica kroz tuđe dileme i oscilacije.

Mislim da svaki rad na sebi uistinu pomaže u odnosima unutar obitelji. Kako čovjek napreduje na svjetlo izlazi vrijednost izreke ‘’što treba ostat ostat će, što treba opstat opstat će’’, ali kao majke imamo poseban zadatak da ogromna količina energije koja odlazi u roditeljstvo bude koliko god je moguće zdrava energija i da simultano tu frekvenciju življenja nudimo sebi i djetetu.

A za to valja odraditi vlastite teme poput straha od separacije, straha od života, straha od toga da si nedovoljno dobar, opsesivno kompulzivne misli, naći granicu gdje sam ja samo ja, a gdje sam majka, partnerica, prijatelj i sve ostalo. Voljela bih zapravo da knjiga ne ide u smjeru ‘’učenja’’, već postavljanja pitanja. Iz kojeg mjesta dajem? Kako sam ja danas? Što mi treba? Dajem li srcem ili očekujem? I ako očekujem što i od koga? Osjećam li se zaštićeno ili u mom životu nešto nedostaje i što nedostaje ako nedostaje..I što je najbitnije, od kada nedostaje? Najčešće zrelo roditeljstvo natjera da se vlastito odrastanje sagleda drugim očima, pa je lako nakon nekog vremena shvatiti da sve ono što nam je nedostajalo kroz odrastanje traži svoj rasplet u odrasloj dobi. Širok je spektar tema u knjizi i način na koji su teme obrađene je slojevit, baš kao život.

Postoji li mit o roditeljstvu koji ste htjeli razbiti ovom knjigom?        

Prije svega, mislim da je od poroda precijenjena riječ intuicija. Apsolutno da, ona je dio nas, ali nerijetko zna biti ukopana između svih strahova i nekome se dogodi spontano, a netko je mora naučiti čuti, naučiti čuti ”sebe”. Na sva moja pitanja u trudnoći slušala sam isti odgovor: ”kad uzmeš dijete, sve ćeš znati”. Kada sam rodila promislila sam ”ili su oni savršeni, a ja ne valjam, ili moje i njihovo ”sve” ne znači isto”. Možeš naučiti promijeniti pelene, sitne trikove, možeš imati čak i neku intuiciju, ali ono što s djetetom ispliva na površinu neminovno traži edukaciju o sebi, svijest o tome gdje smo mi kao osoba u tom trenutku i što se događa s djetetom i njegovim razvojem. Svijest o skokovima u razvoju, o koregulaciji, o energetskom odnosu majke i djeteta, o vlastitim emocijama, pogled u  našu svijest o tome što naše dijete nama znači- je li naše vlasništvo? Jesmo li mi njegovo? Ili je to jedan energetski ples iskustva i neiskustva koji treba naučiti živjeti kroz bezuvjetnost i prepoznavanje? Što je zrcaljenje? Kako dati djetetu viđenost na emocionalnom planu, a educirati ga na planu ponašanja?

Znati kada dijete počinje razvijati koji dio mozga, kada i što se može očekivati od njega, kako utječe podizanje tona ili razne ”odgojne mjere”, edukacija o posramljivanju ili ohrabrivanju, kako hvaliti dijete, a da internalizira svoju vrijednost umjesto da preraste u onoga koji udovoljava? Kako izgraditi taj interpersonalni most i dati djetetu viđenost koja umiruje, tješi, oprašta?

Uistinu ne znam kako može intuicija zamijeniti sve to, posebno u današnje vrijeme kada je svijet rasut na tisuće dijelova i nikad nije bilo važnije integrirati sebe kako bi to s vremenom mogla učiniti i naša djeca.

Težnja svjesnom roditeljstvu nema veze s popustljivošću, kao što se često interpretira, već s držanjem prostora i sigurnosti da dijete prvo izađe iz modela preživljavanja da bi bilo sposobno za drugačiju percepciju sebe, roditelja i situacije i tako sto puta iz početka dok ne posloži svoj neurološki sustav.

Kontroliramo li se mi uvijek kako treba nakon 30, 40, 50 godina na ovoj planeti?

Zašto to očekujemo od nekoga od 3 ili 4 godine?

Zašto mislimo da je legitimni tantrum razmaženost koju treba odmah iskorijeniti i kazniti i postavljamo li sebi pitanje što je s našim ispadima tijekom dan s daleko više godina i iskustva?

Ako ne znamo postaviti sebi pitanje ‘’što mi u ovom trenutku zapravo treba ispod mojih postupaka’’ i ako ne znamo za sebe zaći ‘’na onu stranu ponašanja’’, teško da ćemo to znati i za naše dijete.

Ova tema je uistinu nepresušna i baš se veselim promocijama. 

Kako razgovori o majčinstvu mogu ojačati zajednicu žena?

Mislim da mi nismo svjesni još koliko su ljudi prezasićeni i koliko ‘’kantuna’’ doma majke nose uz sve vanjske odgovornosti. Jednog dana će doći do svijesti da ne postoji ‘’formular’’ koji možeš popuniti I dodirnuti sreću, slobodnu, samosvijest, ženstvenost, muževnost, dušu.

Život je duboko individualno iskustvo sebe i svega oko sebe i kao takav da bismo ga osjetili traži prekid tako ranjavajućeg diskursa.

Ono što osjećaš imaš pravo na to. Proći će, ali sada je tu. I željela bih ostvariti prostor u kojem se majkama to ne oduzima uspoređujući ih ‘’s onom koja ima petero’’ ili ‘’s onom koja nema ni za kruh’’. Mi nismo odgovorni za tuđe živote. Automatski, imamo pravo na svoj razvojni put koji što je kvalitetniji, ima više za ponuditi, sebi i drugima. 

Kako je majčinstvo promijenilo vaše shvaćanje sebe?

Ako je u životu postojala emocija kroz koju nisam prošla, onda je to roditeljstvo pokrilo do kraja. Dubina emocija – radi li se o hormonima, strukturi osobnosti, senzibilitetu, ne znam bila je ekstremna u svim smjerovima. 

Prije nego što se moje dijete rodilo, jako sam puno čitala o psihologiji dječjeg razvoja, zadala sebi neke ciljeve što želim dosegnuti u osobnom razvoju, jer sam tek tada počela shvaćati da odgoj nije dar govora, nego dar djelovanja u pravcu u kojem želiš jednog dana vidjeti svoje dijete da djeluje.

Upisala sam i Rani razvoj pri IPD centru, jer me još tada jedno predavanje Tomislava Kuljiša ”kupilo” u kojem kaže ”mama mora biti dobro, da bi bila dobra”. Deficit svijesti o tome je zastrašujuć. Djeca se trpaju u jaslice, majke guraju na posao, a o tome tko će energetski voditi to dijete prve 3 godine dok ne stupi u verbalni svijet, uistinu nitko aktivno ne priča, već se samo podižu ljestvice društvenog diktata i ”moranja”, a snižavaju ljestvice elementarnih dječjih potreba. To majke boli, ali izbor bude sveden na preživljavanje. 

Potaknuta željom da budem intuitivni, ali i educirani roditelj, mama koja zna biti i dobro i dobra, upisala sam pri istom IPD centru i školu za Osobni razvoj u Centru osobnog razvoja i školi integralne tjelesne psihoterapije i trenutačno sam na četvrtoj godini školovanja. Iako sam po struci magistra filma, medijske umjetnosti i animacije, svjesna sam da nerijetko majke nemaju izbor nastaviti dinamiku te profesije kada na svijet dođe dijete, pa me motivirala i želja da steknem svijest o sebi, djetetu, svjesnom roditeljstvu i možda jednog dana integriram te dvije profesije, kako bih mogla biti uz dijete, ali i nastaviti svoj rast.

Sretna sam što je upravo Tomislav Kuljiš, autor programa Rani razvoj i škole pisao pogovor knjige, jer uistinu smatram da svijetu treba što više ljudi koji pomažu roditeljima da zdravo odrastu u vlastitoj vrijednosti, prije nego što zazrcale svoje dijete u sebi.

Tako da trudnoće do danas – bilo je i suza i radosti i zahvalnosti. Sebe volim nazivati ”osjetilni mislilac”. To je neka moja složenica. Osjećaji i misli nekada su mi tako živi i traže taj prostor u kojem će se dodirnuti s drugim ljudima, s drugim iskustvima.

Ono što je najljepše i što sam shvatila jest da nijedna emocija sama po sebi nikad nije problem. Problem je što ih ne znamo pustiti da teku, prođu i da ih posjedujemo.

Ova knjiga je bila prostor u kojem sam savladala tu vještinu. 

Apsolutno je ”reklama” života pojela humanost i mislim da još jedna noga ljudskosti viri iz tih ralja i ja sam se odlučila baviti njome. Stvarno smatram da je divno iznijeti lijepo, ali plasirati to kao jedino što postoji..to je sakaćenje života. Zato ja dajem sebi pravo da osjećam, jer sam svjesna da bez tog dijela, ljudi i roboti nemaju previše razlike. Osjećaji su naše najveće blago unikatnosti i naša najveća slabost. Koristimo li ih za raspadanje ili za vlastitu autentičnost? Ovisi živimo li ih ili oni žive nas. Ako ne rastemo, venemo. I to je najbolja mjerna jedinica za smislenost vlastitog života. 

Mislim da sam se rođenjem svoga djeteta i sama osjetila manja nego ikad, a snažnija nego što sam mogla zamislit. Lomljivija nego ikad, a odlučnija nego ikad sve to pretvoriti u rast. 

Svakako ne znamo što nosi život i budućnost u iti jednom kontekstu, ali danas kada svom četverogodišnjaku kažem ‘’donesi pliz mami maramice’’ i on odleprša i donese ih… komuniciramo, dogovaramo se.. sasvim neka nova era. Život stvarno je rast ili otpor prema rastu. Svaka jednadžba ga aktivno ili pasivno uključuje. I kao majka, po prvi put pristajem svojevoljno na to. 

Teško je opisati sve ove izazove, jednako koliko je kompleksno opisati tu radost roditeljstva. Slatke noćne poljupce, igre, male nogice koje rastu, taj miris stopala i tjemena djeteta koje ti je raslo pod srcem. Jedno apsolutno uključuje drugo i mislim da je to najljepši dio priče.

Toliko voliš. Jednostavno toliko voliš da se pitaš je li išta prije bilo slično.

Vidite li ovu knjigu kao početak šireg projekta ili priče?

Apsolutno i to je bio moj primarni cilj. Smatrala sam da je oslobađajući dati sebe na ovaj način kao polog na nešto puno veće i transformativnije. Nemojmo zaboraviti na važnost pojedinca. Svaka majka koja u nekom trenutku svoje samoće uspije otpustiti osjećaj krivnje i izgubljenosti i izađe iz toga s osjećajem za sebe i dijete, s nekim novim alatom za umirenje sebe i vlastitog djeteta, veliko je bogatstvo.

Uskoro startam i zanimljiv blog, a promocije neće biti klasične promocije, već paneli koji će okupljati ljude različitih profesija, ali s istim ciljem – mentalno, fizičko i emocionalno zdravlje majke- uzročno posljedično i djeteta. Zahvalna sam da sam ove neke dimenzije mogla osjetiti duboko na svojoj koži, jer nikada ne bih s ovakvim žarom mogla pristupiti ovoj temi. Uskoro izlazi i novi film ”Zaustavi me ako možeš” koji iako druge tematike uvelike donosi na površinu temu samosvjesnog roditeljstva. 

Priča je nastala u Splitu i divni ljudi su uključeni u projekt sa svih strana. Kompletni dizajn moje knjige je radila Doris Živalj kroz Fleche dizajn, s kojom radim sve svoje projekte u kontekstu vizuala. Tu je i Romana Ban čije je poslovanje Rič po Rič zaslužno za izdavaštvo, CTA komunikacije koje nesebično pomažu u vidljivosti ove misije na čelu s Gordanom Turkovićem uz suradnju s divnim curama Larom Pašom i Ivanom Beg. Splitsko- dalmatinska županija je napravila čudesnu podršku majkama, a mi dan po dan priču činimo jasnijom i vidljivijom. Tu je naravno i ITP škola koja mi je kroz Osobni razvoj omogućila pristup svjesnijem osjećaju roditeljstva.

Knjiga je dostupna i pišite nam u inbox ili na mail, gdje bismo rado culi i vase price na kakojemamatrazilaistinu@gmail.com, a aktivni smo na svim društvenim mrežama, pa se više o samom projektu pod naslovom knjige može pronaći i na Facebooku, Instagramu i Tik Toku, uskoro i na blogu.

Svakako korak po korak. Ovo je definitivno tema budućnosti, jer žene su one koje moraju ostati žene da bi postojala želja za reprodukcijom, rastom i razvijanjem uz to malo biće. Samoća i strah ne bi trebale biti ključne komponente života majki. Viđenost, nježnost, usporavanje, podrška, pak – apsolutno da. 

Mi vas pozivamo da otkrijete priču koja će vas dirnuti i inspirirati. Ne propustite priliku da saznate „Kako je mama tražila istinu“.