Postojalo je vrijeme kad dijete nije odgajala samo mama. Baka je čuvala i pripremala ručak. U susjeda se išlo bez kucanja, bili smo na ulicama, pa nas je i ta ulica odgajala. Tetka bi bez pitanja objasnila što je pristojno, što nije. Susjed bi s osmijehom popravio tu i tamo neki „krivi“ stav — bez osude, ali s jasnim smislom za granicu. To selo pružalo je zajednicu, podršku i osjećaj da u odgoju nisi potpuno sam.
Danas toga više nema. Ostali smo sami — s odgovornošću, s krivnjom, s očekivanjima koja nas pritišću sa svih strana i idejom da moramo biti savršeni roditelji. U toj buci lako se izgubiti, a teško je prepoznati što dijete zapravo treba.
U toj zbunjenosti prekomjernih informacija što je ispravno a što ne, mi smo se,kao roditelji, odlučili prijaviti na program Privrži me. Jer mi nismo imali selo. Imali smo samo sebe i ogromnu želju da postanemo bolji, jasniji i smireniji u vlastitom roditeljstvu.
Puno me prijatelja, pratitelja i poznanika pitalo da im objasnim što je ovaj koncept i kako funkcionira. Ideja je zapravo jednostavna, ali je koncept potpuno drugačiji i jedinstven. Pa ću vam evo pokušati podijeliti naše iskustvo i našu potrebu.
Što je Privrži me i tko stoji iza njega?
Iza koncepta Privrži me stoje Ivana Buzov i Ema Vulić, magistre ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja te praktičarke terapije igrom u edukaciji. Za koncept smo saznali iz prve ruke, jer je kod Eme moje dijete išlo i na terapiju igrom u njen kabinet Free Bird, a kroz tekst ćete saznat i zašto 🙂
Kroz višegodišnje iskustvo rada u odgojno-obrazovnim ustanovama obje su razvile jasnu i pomalo bolnu spoznaju: djeci kronično nedostaje vrijeme s roditeljima, a roditeljima nedostaje podrška, znanje i konkretni alati. Jer — realno — nitko nas ne uči kako biti roditelj.
Ovo se dogodilo i nama, iako smo jedni od onih groznih roditelja koji svojoj djeci ne daju skoro nikakve ekrane, od prevelike količine posla i stresa koji se gomilao, ta privrženost s djecom se nekako izgubila. Kad su djeca bebe nosiš ih po cijele dane i grliš. Kad malo narastu, krenu tantrumi sve što ti život postane je nekakvo preživljavanje za sve osobe u obitelji. A to ne mora biti tako. Pa smo okrenuli stranicu i krenuli iznova uz Privrži me.
Ivana i Ema polaze od uvjerenja da svako dijete ima svoje snage, ali da ih ponekad ne znamo prepoznati, a kamoli njegovati. Roditeljima, s druge strane, često ne treba još jedna teorija, nego netko tko će im pokazati put — mirno, stručno i bez osuđivanja.
Privrži me nije još jedan odgojni priručnik koji ćete pročitati i (pokušati) primijeniti ili radionica gdje ćete samo slušati nečije predavanje što bi i kako bi mogli/trebali napraviti. Privrži me je koncept iskustvenih radionica i edukacija koje povezuju roditelje i djecu kroz praktičan, interaktivan rad u trajanju od 3 mjeseca, usmjeren na sigurnu emocionalnu privrženost. One to zovu iskustvene radionice, a ja bih osobno to nazvala, bar u našem slučaju, terapija odnosa roditelj – dijete. Umjesto “popravljanja djeteta”, fokus je na viđenju, slušanju i osjećanju djeteta — upravo onako kako ono doživljava svijet i svoje najbliže.
Kroz taj odnos dijete uči je li svijet sigurno mjesto i može li se osloniti na druge, a roditelj uči kako biti stabilna, jasna i prisutna figura u djetetovu životu.
Kroz radionice ne dobivaš samo informacije i edukaciju u trajanju od 3 sata na početku svakog modula. Dobivaš iskustvo. Dobivaš 90 minuta intenzivne prisutnosti sa svojim djetetom. Bez distrakcija. Bez mobitela i posla. Bez buke. Dobivaš vježbe koje su terapeutske, a opet dovoljno jednostavne da ih možeš ponoviti i kod kuće.
Ivana i Ema ne obećavaju savršenstvo. One obećavaju razumijevanje, sigurnost i praktičnu podršku kroz ciklus radionica i kratke, fokusirane iskustvene sesije.
“Lako je tebi, tvoje dijete je lako.”
Rečenica koju sam i sama znala pomisliti — dok sam čitala knjige o odgoju, kako djetetov mozak radi, emocionalnoj povezanosti, danski odgoj, ovaj odgoj i onaj odgoj, “gentle parenting”, o svjesnim granicama… Sve je to zvučalo smisleno. Logično. Primjenjivo. Na papiru.
Ali što kad imaš intenzivno dijete? Dijete koje je emocionalno, fizički i verbalno — više.
Više osjeća. Više traži. Više reagira. Više gura granice, tj. ono ih ne gura, ono ih ko raketa probija i jasno verbalizira “Neću ti poštovat te tvoje granice, ja sam ovde šef”. I ne, ne zato što je razmaženo, nego zato što mu je svijet preglasan, a emocije prejake.
Moje dijete nije bilo “za primjer iz knjige”. Pri tom ne mislim na ovo dijete sa slike (Na radionicu svaki put imate priliku doći s jednim djetetom. Jedan roditelj jedno dijete). Niti sam ja cijelo vrijeme mislila da sam dobar roditelj. Ta roditeljsko majčinska krivnja je sveprisutna. Mislila sam da sam čvrst roditelj. Da postavljam granice. Da imam pravila. Da sam jasna.
A onda sam, kroz Privrži me radionice, shvatila nešto bolno i oslobađajuće u isto vrijeme… Nisam postavila granicu. Nisam postavila pravilo. Nisam dala jasan okvir.
I moje dijete, koje je zapravo vapilo za strukturom, dodatno je divljalo. Ne zato što je “teško”, nego zato što nije imalo koga slijediti. Jer dijete ne treba roditelja koji stalno popušta, objašnjava, mijenja odluke i sumnja u sebe. Dijete treba nekoga tko zna voditi.
To mi ni jedna knjiga nije rekla ovako jasno. To mi ni jedna teorija nije mogla pokazati. Sve dok nisam to doživjela iskustveno.
Tvoje dijete je tvoj “Case study”
I zato ove radionice nisu još jedna pametna priča o tome što roditelji rade krivo. Jer nitko ne želi tamo neku radionicu u kojoj će mu netko pametovati o tome kako biti roditelj. Ipak smo u Dalmaciji, jasno je da to u nas ne prolazi.
Ovdje te nitko ne posramljuje. Nitko ti ne drži lekcije. Nitko ti ne govori “trebala si ovako”. Ovdje dobiješ konkretno: što učiniti u toj točnoj situaciji s tvojim djetetom.
Nitko te neće osuditi što je tvoje dijete bilo na mobitelu do sada, niti ti reći kakav će to imat rezultat u dobi kada dođe u pubertet i kada se već vidimo kako govorimo “ne sluša me… ne povjerava mi se… zatvara se u sebe… ne mogu do njega doprijet…” Sve se to gradi sada, dok su mali, vraćamo privrženost dok još možemo.
Meni je, primjerice, bio ogroman aha trenutak jedan jednostavan savjet.
Kad mi dijete “šizi”, kad emocije eksplodiraju, ne objašnjavati, ne pregovarati, ne uvoditi nove uvjete — nego mirno reći:
“Vidim da si ljut, i ja sam s tim okej da si ljut. Moja odluka se neće promijeniti. Tu sam ako me trebaš.”
I stati. Bez opravdavanja. Bez dodatnih riječi. Bez nesigurnosti.
Za moje dijete je to bilo iscjeljujuće. Djeluje. Jer je napokon osjetilo granicu koja je stabilna, mirna i sigurna.
Zato je Privrži me toliko snažan koncept. Jer tvoj case study nije hipotetsko dijete. Nije primjer iz knjige. To je tvoje dijete.
I ni jedna knjiga, ni jedna teorija i ni jedan Instagram savjet ti ne može pomoći koliko može personaliziran, iskustveni rad koji liječi odnos baš tamo gdje je puknuo. Ovo je za mene bila terapija odnosa roditelj – dijete.
A što moj muž, autohtoni Dalmatinac misli o Privrži me?
Moj muž Frane je nakon radionica rekao nešto što mi je ostalo trajno urezano:
“Mislim da bi svaki muškarac trebao proći ovaj koncept jer vama ženama sve ove stvari dolaze prirodno, a meni je ovo totalno novo i nešto o čemu nisan ni razmislija da bi moglo imat smisla, a tako je jednostavno. Kad ih osjetiš kroz vježbe i refleksiju, shvatiš što zapravo radiš krivo kao roditelj. I onda kad uspiješ, kad ono iskoristiš neki savjet koji si dobia za svoje dite i u tome uspiješ, osjećam se ka novi heroj”
Ta izjava me šokirala, ali i rasvijetlila. Nama ženama su mnogi od ovih pristupa i osjećaja donekle “prirodniji”. Ali ta duboka, svjesna prisutnost, strukturirano vođenje i emocionalna regulacija, to je nešto što mnogim muškarcima nije bilo u dometu bez konkretnih alata, bez iskustva i bez podrške.
Njegova iskustvena refleksija me natjerala da shvatim jednu stvar… nisam samo ja trebala naučiti.
Trebao je i on. Trebali smo zajedno učiti. I ovo nam je ta prilika.
Možda nam ovo neće promijeniti svijet preko noći, ali može promijeniti naš sadašnji svijet, naše odnose i način na koji vidimo sebe kao roditelja. Mi naše roditeljstvo gledamo kao palaču, ne prepuštamo ništa slučaju. Prepoznamo problem, djelujemo. Vidimo da nas je život “odnio” i da smo izgubili nit i bit naše obiteljske veze, privržimo se. Zaista nismo htjeli prepustit stvar slučaju da promatramo svoje dijete kako nam ga nekad s 12 godina odnosi ulica, i da naš odgoj pregazi sve ono što mu danas ulica nudi. Jer odgoj bez privrženosti je kao krov bez nosivih stupova. Samo fasada.
