Za Ajme piše: Anamarija Buzolić Mrklić
Kolumna: Odvjetnica u pelenama
Marija mi je doletjela na kavu totalno luda. Uvijek dotjerana bila je gotovo neprepoznatljiva u trenerci, raščupane kose, natečenih očiju. “Plakala si?” Retoričko pitanje. Iz zrakoplova je vidljiva tuga koja ju je obuzela. “Znaš, prevarila sam ga”.
“Koga?” zbunila me pa sam zamalo po njoj ispljunula Ledov šlag koji sam s užitkom ubacivala u usta. “Koga si prevarila? O čemu pričaš? Kada?” nizala su se pitanja poput bisera na ogrlici koja će se razbiti njenim odgovorom, a ja smotana, skliznuti na iste. “Zapravo, ne želim znati. To je previše.”
S Njim (njenim suprugom) sam prijateljica i oduvijek sam smatrala da joj se posrećilo u životu. Osim što mu je vanjština više nego prihvatljiva, nutrina je ono što ga izdvaja iz prosječnosti. Njega se ne vara.” Ma nisam ga prevarila, ludice. Ne fizički. Mentalno.” Odahnula sam i nastavila potragu za šlagom koji se u međuvremenu otopio i kava je ostala moj jedini užitak. “Kako mentalno?” nastavila sam u upitnom tonu.
” Pitam se je li on Onaj. ” odgovara.
“Kad bi svi prevaranti bili kao ti, živjeli bi u Utopiji”, pomislim i nastavim je slušati.
“Volim ga, divim mu se, super nam je, ali je li to To? Gotova stvar nakon troje djece i trinaest godina braka. Totalno me ne kužiš??”
Zbunjeno sam je gledala preokupirana mišlju naručiti novu šlagiranu kavu ili ne. “Što?? “
Nastavi ona: “Srela sam Borana- sjećaš se onoga iz srednje za kojim sam bila luda i koji me zeznio i nije se pojavio s Petrom na kavi devedesetih ??” “Molim? Konobar – kava!! Koji Boran, Petar, koja kava?? Što se s tobom događa.”
Poput zanesene tinejdžerice mi je ispričala priču o školskom prijatelju koji joj je bio presladak, koji joj se ono baš strašno sviđao, ali nikada nisu bili skupa. Jedinu pruženu priliku nije iskoristio, pa ga je prekrižila. Detaljno se sjeća uputa koje je dala zajedničkom prijatelju Petru za mjesto i vrijeme kave, a Boran se nije pojavio.
Sreli su se i ona je nehajno, ženski, ha-ha-ha, spomenula tu kavu otprije skoro dvadeset godina, a on ju je upitno pogledao i rekao da mu Petar poruku nikada nije prenio. Hello, možda ju je volio, a ona ga je olako prekrižila. Možda je on bio ONAJ Pravi. Mali se unervozio u kolicima i morala je poći. Izmijenili su brojeve mobitele i obećali se naći, kako bi se ispričali.
“Ajme da mi je biti solo” izgovori i pobjegne među oblake – mislima, naravno.
Nakon trinaest godina braka i troje djece ona se pita je li on pravi? Pitaju li se sve djevojke, cure, žene jesu li dobar put izabrale u labirintu veza kojim su kročile.
Vaga po horoskopu i neodlučna po prirodi, sjećam se kako sam tati davala upute dok me vozio “skreni lijevo, ne desno, odvezi me do Maje, ma ne, ostavi me u gradu, ne prvo ću kupiti…”, a on je mirno držao volan, vozio ravno i rekao jednu od mnogih mudrih: “Izaberi jedan put i ne osvrći se. Makar je i pogrešan, tvoj je i napravi ga pravim.”
Je li i s muškarcima isto? Ponekad srce poigra na nepoznato, kolotečinu zamjeni strast i onda se pitaš – što bi bilo da je bilo…
Umrla je od smijeha, onog luđačkog, zaraznog poput dječjih ospica. Pokušava mi ispričati razlog smijehu, ali joj se glas gubi u istome. Nakon višeminutnih pokušaja, ispijene čaše vode, pobjedonosno zaključuje: “Premlada sam za reviziju života. A On, ako i nije bio the right, sada je! Sjetila sam se Borana kako je jeo i zaključila da ga ne bih mogla gledati svaki dan. Pred očima mi je slika s trijema Silvijine vikendice gdje jede kruh i paštetu bez tanjura, a nakon svakog zalogaja hrpa mrvica pada po stolu i kotrlja se na pod, a on ih niti ne primjećuje. Nije ih skupio. Nisam ni ja. U suživotu bih morala. I u djeci ne bih vidjela Borana nego Njega. Marko je svakim danom sve sličniji tati, a Ana; ona bi umrla od tuge.” Dok je pričala osmijeh je prešao u tugu, a suza je kapnula na sam spomen Dore.
Dignula se, platila kavu i nestala.
Opet mi se šlag otopio, a treća kava bi me samo unervozila. Noge su same krenule, kao i misli. Reviziju života često i ja pravim, pa sam i ljuta, i ljubomorna i tužna, ali onda pogledam Dragog i njih dvije i budem sretna.
Koji istiniti klišej. Oni su moja oaza u pustinji životnih želja.
Mariju sam srela na subotnjoj špici sa svojom veselom trojkom i suprugom.
Dotjerana mi je rekla- “ON je THE right!!“
(do sljedeće revizije)
(Do neke stare ljubavi)
