Zašto je u Tunis najbolje putovati van sezone
Slijetanjem u Tunis javlja mi se isti onaj mali grč u želucu kao i u svim drugim muslimanskim državama. Nije do vjere, do moje plave kose je. A vjerojatno je i moje samostalno lutanje po ludom Bangladešu ostavilo traga. Tamo skoro da nisu ni vidjeli ženskog turista plave kose, pa me malo “razapelo”. Naime, smatrali su da dodirivanje plave kose donosi sreću jer je toliko rijetka pojava.
Vožnja taksijem do Hammameta i pogled na nanizane kućice u zbijenim redovima, podsjeća na scene iz terorističkih filmova gdje se glavna radnja odvija u Kabulu. Zasigurno je drugačiji prvi dojam od Maroka u kojim te ljudi onim mrkim pogledima pogledavaju ispod gustih crnih obrva. Bez obzira na to što znaš da taj mrki pogled ne znači ništa, mrk pogled je meni i dalje mrk pogled. E pa u Tunisu toga nema, bez obzira na to što su susjedi, ovdje se razvlače osmjesi kao harmonika od uha do uha.
Po dolasku u hotel, dočekane predivnim crvenim zalaskom sunca, uz veselo osoblje, dojam se definitivno mijenja.
S obzirom na to da smo u Tunis došle na kraj sezone, skoro smo jedini gosti hotela pa je sva pažnja dodatno naša. To što smo platile hotel s 5 zvjezdica, ne mijenja činjenicu da taj hotel izgleda kao jedan od onih na Makarskoj rivijeri 1980. godine.
Vrijeme nije moglo bit savršenije, dovoljno toplo za brčkanje u bazenu, a opet se ne preznojavamo i ne mrzimo Afriku zbog njezinih vrućina.
Avantura u Sahari
Odlučile smo se na okršaj sa Saharom i devama, pa smo bookirale dvodnevni izlet na jug države. Na putu za Saharu prešli smo preko 1100 km. Svim tim putem s naše lijeve i desne strane bile su plantaže maslina. Uredni, predivni redovi maslinika. Oni ne zbijaju redove kao mi u Dalmaciji, već svaka maslina zaslužuje svojih 100m2 zemlje. Šalu na stranu, glavni razlog ovome je sušno tlo pa je maslini potrebno puno više kvadrata kako bi bila plodonosna.
Prva postaja na našem izletu je El Jem u kojem se nalazi najstarija i najveća rimska građevina u Africi, amfiteatar koji je svojom veličinom mnogo manji nego onaj u Puli, no ništa manje poseban i manje predivan. Sreća je što smo u njemu gotovo same, izuzev par turista iz naše grupe.
Nastavljamo dugo i mučno putovanje autobusom do berberskih sela. Stvarno je fascinantno doći u Matmata selo i vidjeti kako ljudi i danas žive u pećinama, zemunicama i sličnim nastambama.
Zanimljivo je prolaziti kroz tunisko brdovito područje. Više su to brežuljci, no za njihov pojam, planine su i brdašca visoka čak 200 m. Što bi na to rekli Nepalci, kojima je sve ispod 5000 m samo brdo bez imena? (Jeste li pročitali Vlajnu na Himalaji)
Bez obzira kako ih zvali, to kamenito područje je zaista predivno, dodatno ukrašeno berberskim nastambama. Imali smo čast ući u jednu od nastamba, u obiteljsku kuću i vidjeti kako zaista to izgleda iznutra. U sljedećoj nastambi nam je bio organiziran ručak. Berberski obroci su zaista siromašni i, ako nas pitate, neukusni. Do kraja dana smo umirale od gladi, pokušavajući preživjeti do večere na mandarinama.
Smrde li deve?
Nastavljamo put za Duz, vrata Sahare, u kojemu kreće naša karavana na devama u Saharu. Pri sjećanju na deve u Indiji, koje su smrdjele do Madagaskara, nije mi bila atraktivna pomisao na jahanje istih. Međutim, ove afričke deve su nešto civiliziranije ili je moj nos bio začepljeniji.
Iskustvo na devama u Sahari je bilo predivno, i to s mojim Jetrvicama kojima je Tunis prvo veliko putovanje, prve deve, prvi letovi, prve pustinje… Jasno vam je da je cijela grupa Francuza umirala od smijeha samo slušajući naše euforije? Nismo se dale smesti u našem naumu da nam ostatak puta u Tunisu bude jedno urnebesno iskustvo.
U Sahari nas je dočekao predivan zalazak sunca, dok je istovremeno s druge strane na horizont izvirio pun mjesec. Nešto savršeno, nerealno i nadasve magično. Sahara je toliko ravna da istovremeno možemo jasno vidjeti zalazak sunca i izlazak mjeseca.
Nakon što je naša avantura s devama završila, pregladnjele se jedva čekamo dočepat večere koja je napokon hranjiva i jestiva. Da napomenem, od hrane u Tunisu je jedino jestiv kruh, pecivo i kolači s 2 kg šećera u njima. Ostala hrana nije bila čak ni preljuta već uvijek glupo začinjena.
Spa time – koji to nije bio
Kako bi se opustile i dovele u red za sljedeći naporan dan u kojem moramo prijeći pola Sahare i bit u autobusu cijeli dan, odlazimo na masaže i hamam poslije večere. Iskustvo pravo tuniško. Rezultat je savršena masaža sa slomljenim svim kostima i istegnutim svim mišićima. No, do tog rezultata smo se smrzavale u hladnim prostorijama (usred pustinje noću temperature padaju u minus) prekrivene nekim malim ručnikom, tresle se kao šaš na vjetru. Skoro smo sve odustale od čekanja usluge. Osoblje trči lijevo desno kao muhe bez glave, organiziraju već organizirano. Umjesto da se svak svojoj klijentici posveti, oni su se ustrčali, a mi smrzle i to sve bez razloga. Već sam se u više navrata uvjerila da Afrikancima definitivno treba vanjsko vodstvo, doista nemaju mota za organizirati išta.
Safari iskustvo
Safari 4×4 Jeepovima u Saharu je možda i najavanturističnije iskustvo u mom životu. Vožnja po pješčanim dinama se može najpribližnije usporediti s vožnjom na vlaku smrti u zabavnom parku. Vožnja traje preko sat vremena do filmskog seta usred Sahare sagrađenog za snimanje filma Ratovi zvijezda. Susret s pustinjom je zaista poseban, slobodan. Kad smo se malo udaljili od automobila čuli smo samo vjetar koji vije pijesak i premješta dine.
U Sahari postoje tri vrste pustinje. Obična pješčana, slana i kamena pustinja. Vidjele smo ih sve tri i svaka je predivna na sebi svojstven način. Naravno, pobjednice su pješčane dine.
Ipak, nezaboravan prizor u Sahari je onaj pomalo tužno realan. Zašto?…Najednom vidimo postrojeno 20-ak ljudi usred ničega, pred njima stoje tri vojnika s oružjem i par oružanih tenkova i vozila…na prvu se tresemo u jeepu i sve se nadamo da je to filmski set. Ali gdje su pobogu kamere? Pitamo našeg vozača koji, ni nakon 20 godina vođenja turističkih izleta u Saharu, ne zna engleski. Ipak, shvaća nas dovoljno da nakon pokoje minute kaže “It’s a movie set” … koje olakšanje. Međutim, ova situacija mi je tužan odraz realnosti u kojoj živimo. Da se ne događaju sve ove terorističke anomalije u svijetu nikad se ne bi ni zabrinule.
Oaza
Nakon samog izleta i safarija odlazimo u prvu prirodnu oazu u Tunisu. Predivan mali raj usred ničega. Provlačimo se po brdašcima kao divokoze da bi došli do izvora vode, malog slapa okruženog predivnim palmicama. Divan kraj naše pustinjske avanture.
Ima li privatnosti u Tunisu?
Dan odmora je definitivno prijeko potreban nakon ovolikih kilometara. Opuštanje u njihovim prelošim hamamima te čitanje knjige na bazenu ili na plaži jednostavno ne uspijeva. Trik poput “čitaj knjigu da te nitko ne ometa” koji inače redovito pali, u Tunisu, a često ni u cijeloj Africi, ne prolazi. Jednostavno ti nametljivo ljudi prilaze, pitaju ili prodaju nešto.
Za daljnje izlete smo se ipak odlučile u privatnom aranžmanu. Busevi i drndanje više ne dolazi u obzir. Inicijalno smo htjele taksijem, no kako je Megi dan prije doslovno ispala iz jednoga, jer su u raspadnutom stanju pa se poneka vrata moraju vezati konopima kako bi ostala zatvorena, taxi nije bio opcija. Naručile smo vozača da nas vozi u glavni grad Tunisa, Kartagu i predivan mali gradić Sid Al Busaid koji svojim izgledom i bijelo plavim fasadama definitivno podsjeća na Santorini. Ovaj izlet je povijesno i iskustveno neizostavan. Prolazak kroz Medinu u Tunisu, provlačenje kroz uske uličice kako bi došle do vidikovca s kojeg se vidi cijeli grad, a sve to u vodstvu nekog sumnjivog lika s još sumnjivim namjerama… Čak i ja s debelim iskustvom turističkih prevaranata sam se u jednom momentu okrenula i rekla: Ok vraćamo se, ovo više nije zanimljivo!
Međutim, popustila sam. Stigle smo sigurno na odredište, vidjele što smo htjele, i uživale u divnim “sklepanim” mozaicima na vrh tapetarske radnje u kojoj je nekad davno navodno živio nekakav car. Tko bi im vjerovao?
Kartaga i Sid Al Busaid
U Kartagi smo, hvala ti Bože, bile same. Srećom, 5 min prije je padala kiša i razbježala sve ulične prodavače, ali i turiste. Ovo nam je definitivno bila oaza mira bez palmi nakon vesele medine i povlačenja za rukave. Totalno mirno uživanje i šetanja kroz povijest.
Zato je s druge strane Sid Al Busaid sasvim druga priča, savršena pitoreskna turistička meka. Razumljivo, jer sve je tako preslatko, divno uređeno, svježe obojene fasade bijelom bojom s plavim prozorčićima i divnim vratima. Šetamo se do krajnje točke, Panorama Caffea koji je totalni Rip Off za glupe turiste. Mislim da je kava skuplja čak i od dubrovačkog Straduna, što je u Tunisu stvarno herojski potez s obzirom na to da nam je bilo nemoguće potrošit 100 € koliko je sve jeftino.
U konačnici se pitamo jel’ u Tunisu zrak malo drugačiji, ima li neki happy gas u zraku ili nešto. Jer uz sve napore, avanture, sumnjive momente smo se toliko veselo nasmijale, suze su lile u potocima, a i lokalcima je bilo veselo nas vidjet pa smo i njima izmamile osmjehe na lice… doduše to nije teško, jer su poprilično veseo narod.
Tunis je doista turistički orijentiran već dugi niz godina i to se vidi po njihovoj pristupačnosti i uslužnosti, njihovoj iznenađujućoj fluentnosti u hrvatskom ili srpskom jeziku, sposobnosti prodaje i svemu što uz to ide. Žene su predivne, a muškarci savršeno markanti i zgodni, od najmlađih do najstarijih, doduše nabijeni testosteronima i pokušajima udvaranja. Premda i u tome se vidi dugogodišnje iskustvo pa je u konačnici vrlo simpatično.
Bez obzira na to što se u Tunisu dogodio teroristički napad tjedan dana prije našeg polaska, nikakav se strah nije mogao osjetit, izuzev onoga na saharskom terorističkom filmskom setu.
