Postoji nešto gotovo ritualno u večeri kad se održava Met Gala. Otvorimo Instagram, scrollamo kroz haljine koje koštaju kao nečija višegodišnja rata kredita. Kažemo “ovo je strašno u svijetu kojem živimo”.
Ljudi gladuju, ratovi ne prestaju, bioraznolikost pada brže nego moral, a mi gledamo kako netko dolazi na crveni tepih obučen kao interpretacija lustera iz 18. stoljeća. I onda – kolektivni hejt, pa pogledamo još 37 outfita.
Kruha i igara
Ali, ništa od ovoga nije novo. Daj ljudima spektakl i zaboravit će na stvarnost. Ili barem na trenutak. Cezar nije izmislio Instagram, ali je savršeno razumio publiku. “Kruha i igara” nije bio ciničan slogan, nego realan društveni model. Danas nam ne trebaju gladijatori u areni; imamo celebrityje u ludim haljinama. Mi danas samo imamo bolju rezoluciju.
Nije problem samo u Met Gali. Problem je što svi mi u manjoj, pristojnijoj, društveno prihvatljivoj verziji – radimo isto. Negdje sam pročitala da “kupujemo vlastito iskupljenje” kroz kritiku. Mislimo da smo “dobri ljudi” jer smo napisali da je Met Gala odvratna, a onda mirne savjesti nastavimo konzumirati isti taj svijet.
Lakše je prozivati milijunaše nego preispitati vlastite navike. Luksuzno slavimo rođendane dok netko negdje nema što jesti. Idemo na utakmice, koncerte, konferencije, evente dok djeca umiru. Kupujemo haljine koje ne trebamo i letimo na vikend putovanja, dok paralelno dijelimo članke o klimatskoj krizi. Objavljujemo storyje o spašavanju životinja, a onda naručujemo brzu modu s drugog kraja svijeta jer nam treba “nešto novo” za subotu. Nismo milijunaši u kostimima, ali nismo ni izvan sustava koji to proizvodi.
Gdje povlačimo crtu za sebe?
Možda nije pitanje kako „njih“ nije sram. Možda je pitanje – gdje povlačimo crtu za sebe? Jer realno, nitko od nas neće prestati živjeti. Nećemo odustati od svih veselja, okupljanja, malih luksuza. I ne trebamo. Jer najveći problem nije luksuz.
Mislim da se svi, gledajući Met Galu, zapravo pitamo “kako smo dopustili da bogatstvo i estetika postane važnija od patnje koja se događa u svijetu?“. Met Gala je samo ogledalo koje smo postavili preblizu licu. Ako nam se ne sviđa ono što vidimo, nije rješenje razbiti ogledalo ili pljuvati po njemu, nego prepoznati vlastiti odraz u kutu ekrana. Jer, dok god je naš otpor tek još jedan story u nizu, mi ne rušimo sustav – mi mu samo dodajemo besplatan marketing.
Rješenje nije u tome da spalimo crveni tepih (iako bi to bio dobar performans). Rješenje nije da prestanemo gledati Met Gala. Rješenje je da prestanemo misliti da je hejt dovoljan. Možda možemo preusmjeriti dio te energije. Ako imaš deset minuta za seciranje poruba haljine, imaš deset minuta i za provjeru kamo ide tvoj novac, koje inicijative podržavaš i kakav trag ostavljaš kad se ekran ugasi.
Ako te doista boli nepravda s crvenog tepiha, ugasi ekran i promijeni nešto u svom dvorištu. Svaki put kad te povuče nagon da kupiš nešto što ti ne treba (ta treća slična majica na sniženju), preusmjeri taj iznos (makar 5 ili 10 eura) lokalnoj inicijativi, pučkoj kuhinji ili azilu. Volontiraj sat vremena tjedno, sudjeluj u lokalnoj zelenoj akciji ili jednostavno podrži obrtnika u susjedstvu umjesto globalnog lanca. Nauči popraviti stvar, kupuj second hand, razmjenjuj odjeću s prijateljima.
Ne moraš spasiti cijeli svijet odjednom.
Dovoljno je da počneš donositi odluke koje nisu vođene impulsom, nego namjerom. Pobjeda nad Met Galom ne događa se na crvenom tepihu, nego u tvojoj košarici, na tvom ekranu i u tvom slobodnom vremenu. Sve ostalo je samo besplatan marketing za sustav koji te uvjerio da je tvoj bijes vrjedniji od tvog djelovanja. Spoiler: nije. Predstava ide dalje, sa ili bez tvog komentara. Pitanje je samo želiš li ostati vječni statist u tuđem scenariju.