Serijal putopisa: Sama na kraju svijeta
Ranom zorom krećen na put za dugo iščekivani Mianmar. Poznat i po starom imenu Burma. Država u jugoistočnoj Aziji na obalama Bengalskog zaljeva i Andamanskog mora (za one koji ne znaju :D). Mobitel mi je već lagano u šoku od minjanja vremenskih zona, pa na aerodrom dolazim sat ranije od planiranog. Kao da mi dan s ovoliko letova nije bio dovoljno dug, odlučila sam ga produžiti za još barem sat vremena. Bravo za mene.
Inače ova se država tek odnedavno otvorila za turizam; njome dugo vlada vojska i situacija zapravo i nije baš bajna. Vojska stalno radi velike promjene, pa je tako čak i izmislila novi glavni grad. U njoj se konstantno odvija mini građanski rat i etničko čišćenje.
Mianmar je poprište iznimno složenog i brutalnog građanskog rata koji je započeo vojnim udarom u veljači 2021., a koji je dodatno eskalirao održavanjem namještenih izbora od strane hunte. Sukob uključuje vojnu huntu s jedne strane i široku koaliciju prodemokratskih snaga te stotine lokalnih i etničkih pobunjeničkih skupina s druge. (Tu je i link na UN za one koji žele znati više)
Situacija stvarno nije bajna. Naravno da to nisam nikome od rodbine spomenila kada sam rekla da idem u Mianmar jer bi se još dodatno bojali za mene i moju egzistenciju. Po bespućima interneta ekipa tvrdi da je za turiste skroz sigurno jer ionako kao turisti nemamo pristup tim problematičnim zonama. Pa ko san ja da sumnjan?
Noćni drift u “business” klasi
Slijećem u Yangon, riješim vizu i vatan taksi za prvu pravu avanturu, noćni VIP bus za Old Bagan. Prema recenzijama, JJ bus je apsolutni hit. Za svega 20-ak eura uđeš u autobus s debelim, kožnim avionskim foteljama iz business klase. Realno, udobnijim od onih u kojima doma sidimo prid televizijom.
Dobiješ svoj ekran s odličnim izborom muzike i filmova dok ti hostesa ili “bustesa” (ne znam kako nazvat hostesu u busu jer to još nisam doživila) dijeli paketić sa hranom i vodom. Ni tome se nisam nadala za istih tih 20-ak eura. Uz malu napomenu da bi vožnja trebala trajati cca 8 sati, pa ti procijeni isplativost vožnje.
A onda vozač stisne gas.
Kao i u većini azijskih zemalja, vozači autobusa ne priznaju ograničenja brzine. Oni doslovno driftaju po okukama. Toliko da samo moliš Boga da zaspeš prije nego ti dođe muka ili kreneš razmišljat o smislu života i opasnostima na cesti. U Old Bagan stižemo usrid noći, skoro tri sata prije vrimena (pitan se zašto). Iskrcali su nas u mrklom mraku. Mislim se jel to sad stvarno Bagan ili će me izbaciti negdi pitaj Boga di, jer po onome što vidim, ovde nema ničega. I uopće se ne može naslutit da bi u blizini mogla bit ikakva civilizacija. Međutim, čim izađem iz busa, lokalci ugledaju plavu kosu strankinje i kreće taxi mafija s cjenkanjima i forsiranjima.
U Mianmaru, kao i u Laosu, više novca potrošiš na transfere od autobusnih stanica do centra nego što platiš samu kartu autobusa. Kad vidiš koliko sirotinje ima i nije ti mrska ta disperzija novca na više obiteljskih biznisa. S obzirom na to da sam bila premorena, cjenkanje za taxi mi nije dolazilo u obzir. Samo sam tila što prije doć u hotel.
Old Bagan: skuteri, prašina i romantični izlasci sunca
Na moju sreću dolazim u Old Bagan prije izlaska sunca. Raspakiram se u hotelu, a na recepciji neki dečko već sada ide skuterom do navodno najboljeg hrama za gledanje izlaska.
Skačemo na skuter i krećemo u prvu avanturu po Old Baganu. Da, na solo putovanju oko svita, svaki dan ili u svakoj državi imaš novog najboljeg prijatelja. Pa tako stranac, kolega traveler, ti postane najbolji prijatelj na dva sata.
Jutro u Baganu donosi prizor kao s razglednica. Tisuće pagoda izdižu se na prašnjavoj pustinjskoj ravnici, a u daljini se dižu baloni na topli zrak. Toliko je romantično i idilično da bi najradije odgurnila sve ove turiste koji su se uzventrali oko mene, samo da se F (tada moj dečko, sada zakoniti životni suputnik već skoro 10 godina) stvori tu, baren na jednu minutu. Sva muka onog 20-satnog puta odjednom bi ima smisla.
Nakon doručka, cimerica Talijanka Giulia i ja iznajmljujemo električni skuter. Ja, ka iskusni splitski bajker, preuziman volan i krećemo u našu drifting avanturu po suhom, dubokom pijesku. Imale smo kartu s imenima svih tih Pagoda (vjerski tornjevi karakteristični za istočnu i jugoistočnu Aziju). Na njoj su označene najbitnije i najveće, ali mi smo kao prave old school putnice kartu spremile i odlučile da nas put nanese gdje nam se svidi. Gledale smo svojim očima, a ne tražile put na mapi.
Bagan vs. Angkor: bitka hramova
Kažu da je Bagan najveće nalazište budističkih hramova, pagoda i stupa na svitu. Smatra se da je tu nekad bilo oko 4000 pagoda, ali povijest kaže da ih je u zlatno doba izgrađeno više od 10.000 na svega 100-tinjak kilometara kvadratnih! Zbog niza razornih potresa kroz stoljeća, danas na toj ravnici u komadu stoji “samo” oko 2.000 hramova.
Ljudi ovo čudo često uspoređuju s Angkor hramovima u Kambodži, ali rekla bi da je to potpuno drugačije iskustvo. U Angkoru su hramovi grandiozni, svaki je unikat i obori te s nogu sam za sebe, dok su ovi u Baganu poprilično manji i pojedinačno manje fascinantni. Ali brate mili, kad ih vidiš onako u ogromnoj masi… taj brojčani spektakl stvara nevjerojatno iskustvo. Sličnu razinu divljenja san doživila na oba mista, ali na skroz drugačiji način. Tamo ti pamet pometu detalji u kamenu, a ovdi te doslovno opije pejzaž i ta nepregledna šuma pagoda na prašnjavoj ravnici.
Mianmarski wellness: tanaka na licu, benzin na ruci
Skuterima smo zalutale u neko zabačeno selo i naletile na scenu baš ka iz dokumentaraca. Prvo smo promatrale stare tkalje s masivnim metalnim ringovima oko vrata (kao iz Long Neck plemena) kako strpljivo izrađuju srebrni nakit. Onda smo se, u debeloj ladovini, pridružile veseloj dječici koja su nam plela pletenice i napravile nam pravi mali mianmarskom beauty tretman.
Iscrtale su nam po licu Tanaku – tradicionalnu bijelu pastu koja se dobiva struganjem kore drveta o kamen. Lokalne žene je nose ka prirodni SPF, zaštitu od akni i najlipši komad nakita. Naravno, di su turisti, tu je i brzi obiteljski biznis, pa nas je brat od tih curica vješto odvuka do prodavača umjetnina di san odma kupila predivnu umjetninu oslikanu baganskim pijeskom. I dok san ja obavljala taj šoping, neki lokalni “umjetnik” mi je na ruci iscrta nešto poput hennu, al to se crtežom nije moglo nazvat. Nisam ga tila uvridit i reć da prestane crtat. Sve je zvučalo skroz romantično sve dok nisan skužila da crta s nečim na bazi benzina. Jasno je da san smrdila ka Inina pumpa sve dok nisan napustila državu!
Lekcija o kikirikiju
Sljedećeg jutra smo se digle na izlazak sunca do obližnjeg hrama. Tog jutra smo imale sreću jer su baloni išli u pravom smjeru i savršeno nam se posložili u kadar za sliku. Jednostavno veličanstven prizor. Sunce se podiže i polako nas grije, obasjava sve više i više malih pagoda koje izviruju u daljini….božanstveno.
Dodatno smo imale i sreće što nas još zaštitari nisu potjerali ni s jednog hrama. Inače je zabranjeno pentrati se po hramovima koji samo što se ne sruše sami od sebe, a stepenice uopće nisu namijenjene da bi se po njima penjalo, već su to katovi u građenju. Isto kao da se ideš ventrat po piramidama u Gizi. Ne ide. Neki čak i imaju stepenice koje su toliko istrošene od vremena i penjanja, pa je jasno da iz sigurnosnih, a i baštinskih razloga, penjanje na hramove i nije najbolja ideja. Međutim nismo došli u Myanmar poštivati pravila nego uživati u hramovima.
Kasnije smo bukirali malo drugačiju turu u kojoj nas vodič provodi kroz svakodnevni život radnika u Baganu. Prvo smo obišle lokalni pazarić di nismo prepoznale niti ikad u životu vidile pola te hrane. Plovimo rijekom do sela koje izgleda ka sušna Sahara. Fascinantno je da tu uopće išta raste. Osobno mi se čini da ni crv tu nebi ima šta jest. Na poljima kikirikija nailazimo na skupinu 10-ak žena, koje cili dan pribiru stabljike, ne bi li ispunile kvotu od osam košara kikirikija i zaradile dnevnicu od cilih 3 dolara.
Nakon zabavno provedenih pola sata s njima govoreći ovim internacionalnim jezikom uz pomoć lamatanja rukama i nogama di su mi jasno objašnjavale da bi rado minjale svoju robu za moju veštu. Da sam se imala u išta prisvuć, ostavila bi im i haljinu i sve šta imam. Nismo mogle produžiti bez da im ostavimo nekoliko dolara da obraduju obitelj. Inače nikad ne dajem dolare ljudima koji žicaju na ulici. Pogotovo ne djeci, jer je to zaista krivi put, ali dati nekome tko prolijeva svoj znoj nad kikirikijem nije nikakav problem. Od tad, za mene kikiriki ima sasvim neku novu vrijednost i sigurno ga više ne tražim u Konzumu na akciji već ga s guštom platim koliko god on košta.
Našle smo predivan hram za zalazak sunca. Doduše bilo je poprilično puno turista na njemu, jer je bio poprilično visok, a svaka stepenica se računa kada želiš vidjeti što veća prostranstva. Neki me dragi gospodin pokušao upiliti s nekom njegovom divnom pričom. No, vrlo sam mu se brzo zahvalila i zamolila za uživanje u mom posljednjem zalasku sunca u Old Baganu. Stavila sam slušalice na uši i pustila sebi omiljenu pjesmu. Uživala u zalasku, meditirala, bez mobitela, bez slikavanja, samo uživanje u prizoru. Savršen mir i spokoj.
U konačnici se boravak u Old Baganu svodi na čekanje izlaska i zalaska sunca, s 2000 pagoda između. Zaista se želim ovdje vratiti jednom s F da ova neopisiva romantika u zraku ne bude ovako teška.
Inle jezero i vesela “bačvica”
Opet uzimam noćni bus i opet stižem tri sata prerano. Ovaj put na Inle jezero. Jednostavno nemam što raditi u 4 ipol ujutro. Nije otvorila ni jedna agencija, a ja nemam hotel u koji bi me taxi treba odvest. Uopće nemam pojma gdje ću do 7 ili 8 sati kada će prva brodica isploviti na jezero. Odlučila sam otići u obližnji hostel u koji odlazi neka ekipa iz busa, a tamo ću preko hotela rezervirati turu i stvar je riješena. Na recepciji hotela uz kavu upoznajem ludu Australku, kineskih korijena u svojim 40-im godinama. Niska kineska “bačvica” je poprilično simpatična, vesela, stalno nasmijana. Zajedno bookiramo brodicu pa onda vidim da je “bačvica” i pomalo nespretna. U nekoliko navrata nas je skoro privrnila iz malog drvenog brodića.
Obilazak Inle jezera je naprosto fascinantan. Nezamislivo je što se sve uspjelo razviti na ovom jezeru. Ribari svojim posebnim tradicijskim tehnikama ribarenja danas više zarađuju pozirajući turistima nego od samog ulova. Iskreno, i zaslužili su, ta njihova sposobnost ribarenja je čisti spektakl.
Zapravo, cijelo plutajuće selo se nalazi u sredini jezera, a na periferiji sela se nalaze njihovi vrtovi gdje sade pome, krastavce i drugo povrće. Ako ništa barem ne moraju čekati kišu za navodnjavanje vrtla. Obišli smo i plutajuće tvornice u kojima se od lotusovih niti rade šalovi mekši od svile. Odlazimo dalje do plutajuće kovačnice, filigrana, obližnje tržnice, obilazimo velike hramove i još stotine stupa i pagoda uokolo. Redovnici ti veselo mašu iz susjednih brodica. Najdraže iskustvo u ovim hramovima je što ti prilaze redovnici i žele se slikati s tobom. Još je slađe vidjeti kad ti njih 10-ak maše iz susjedne brodice i dovikuje se jer su preoduševljeni što vide stranca na jezeru.
Povratak u civilizaciju (i malo realnosti)
Za finale putovanja – povratak u Yangon. Naravno noćnim VIP busom, jer ko je vidia trošit vrime na spavanje u hotelu. Mislim, ipak spavam u business class sjedalima iz Boeing 747.
U Yangon na autobusnoj stanici ću pričekati Giuliu koja dolazi isto noćnim busom iz Bagana. Stavljamo stvari i sjedamo na vlak za centar Yangona gdje odlazimo u Zlatni hram s ogromnom zlatnom Pagodom. Predivno je vidjeti sve u zlatu i mnoštvo turista. Uvijek volim doći u skroz turistička mjesta nakon svih mojih ruralnih iskustava. Tada se nekako osjećam malo sigurnije, kao da sam se vratila na pravi put, put turističke civilizacije. Šetale smo, pile vijetnamsku kavu i istraživale China Town. Naletile smo i na neku uličnu feštu di su ljudi doslovno skakali s ogromnim lopatama po loncima radeći sticky rice. Uvalili su nam porciju i bila je bolja nego u bilo kojem restoranu.
Poprilično smo umorne od našeg intenzivnog putovanja i odlučile smo ne opterećivati se dalje s obilascima, jer smo više-manje sve što smo htjele vidjele, pa smo se odlučile završiti naš boravak u Mianmaru s divnom masažom nogu koja je bila nikad bolja.
No, povratak vlakom u hostel vratija nas je u realnost. Kako je pada mrak, sve su se više isticali mitraljezi i duge cijevi na ulicama. Kroz vlak cirkuliraju svakojake face, ne tako vesele, ne tako trijezne, al i poprilično drogirane. Iako ne izgledamo da bi se od nas moglo išta pametno ukrasti, svejedno se ne osjećam ugodno, jer naša put i moja plava kosa ipak plijene pažnju.
Čim smo stigle u sigurnost hostela, taj mali straj je isparia, a umor nesta. Mianmar je možda bija kratka epizoda na mom putovanju, ali je kulturološki toliko intenzivan da ga osjetiš čim stupiš na tlo. Bez sumnje, ovo je država koja me se najviše dojmila u ciloj Aziji i kojoj se jednog dana želin vratit.
