Otići na putovanje za vikend kod nas je često elaborantan plan. Itinerar u PDF-u, screenshot karte, popis mjesta za „vidjeti“, za „probati“, za „poslikati“. Očekivanja visoko, a tlak još viši. Ali ovaj put, naš odmor na Visu bio je sasvim drugačiji. Nismo nismo planirali, ni jurili, niti smo imali potrebu za istraživanjem lokacija. Samo smo bili.
Nisam nosila na plažu ni 1000 igračaka, ni knjigu koju neću stići čitati. Samo vodu, ručnike i paštetu. I to je bilo sasvim dovoljno. Pokazivala sam sinu stijene s kojih sam skakala kad sam bila mala. Na tim istim stijenama sad gledam njega kako se sprema skočiti. Diano, naravno, razmišlja na koje sve načine tu može razbiti glavu, ja kako da stvori uspomene za život. I to nam je jedini zadatak. Možda u toj jednostavnosti i jest neka vrsta luksuza.
Terapija jednostavnosti
Svaki dan kupanje na najljepšim plažama otoka Visa, gdje se čuje samo šum valova. Kao i uvijek, spavali smo u selu, daleko od mora, u pidžamama dugih rukava, dok je ostatak svijeta disao pod klima uređajima. Nije bilo mjesta za brigu, stres i gomilu misli koje mi inače pune glavu. Samo tišina i tijelo koje se prvi put nakon dugo vremena opušta.
Jer nije stvar samo u umoru. Stvar je u preopterećenosti. Stalno smo spojeni na nešto. Ne samo na mobitel, nego i na podražaje. Na aplikacije koje nas „organiziraju“, obaveze koje nas „drže u ritmu“, rasporede koje ni ne stignemo proživjeti. Godinama radim po 10–11 sati dnevno. Burnout je nešto što sam naučila „jahati“. I zato je tih nekoliko dana bilo terapija. Ne retreat, ne wellness, ne digital detox s hashtagom. Samo obični dani u kojima ne trebam bit ni korisna, ni produktivna. Da ne planiram, razmišljam o logistici i da se ne moram dokazivati, pokazivati, odgovarati.
Možda je to napokon dolazak sebi
Dođe li ovo promišljane s godinama? S nekom tihom mudrošću koja ti se uvuče u kosti dok nisi gledao? Ili kad toliko pregoriš? Ponekad mi se čini da se prava promjena ne dogodi kad otputuješ negdje daleko, nego kad sjedneš i osjetiš da više ne moraš juriti. Da ti je dobro točno tu. Bez filtera, bez notifikacija, bez potrebe da stalno nešto dokazuješ. Možda je to odraslost. A možda samo napokon dolazak sebi.
I znate što? Super je kad vam pišem o destinacijama i što tamo vidjeti, ali putopisi nisu samo mjesta koja posjećujemo, nego o tome kako se tamo osjećamo. Promjena okoline daje nam prostor za disanje, novi pogled na stvari, za ponovno pronalaženje unutarnjeg mira. I zato ne treba nam uvijek daleki put ili luksuzni hotel. A nije ni loše podsjetiti se da život ne mora izgledati kao Instagram moodboard da bi bio ispunjen.
