Za Ajme portal piše: Matija Jurić Kapetanović
Čudna su vremena u kojima živimo. S jedne strane nam kao društvu nikad bolje nije bilo. Ako želimo poraditi na svome zdravlju, imamo bezbroj besplatnih informacija na internetu, što o vježbanju, što o zdravoj prehrani.
Također, možemo se besplatno educirati i usvojiti razne nove vještine, osposobiti se za obavljanje raznih poslova. Općenito, imamo snažnu kulturu bodrenja, stalno potičemo i sebe i druge uz fraze poput „Možeš ti to“, „Ne odustaj“, „Dream big“.
Zašto tako lako odustajemo?
Međutim, kada se počne raspravljati o nekoj generalnoj slici svijeta u kojem živimo, primjerice o otpadu kojim smo okruženi i o šteti koju on nanosi našem planetu, odjednom dolazi do potpune promjene načina razmišljanja:
„Nema nam spasa.“
„Predaleko je sve otišlo.“
„Gnjave me s glupim papirnatim slamkama, dok bogataši lete privatnim avionima.“
E, ova zadnja me posebno bocka.
Ako netko radi gore od nas, znači li to da mi ne trebamo bolje?
Da razjasnimo odmah: da, privatni avioni su golem ekološki problem. I da, ljudi koji ih koriste trebali bi snositi konkretnu odgovornost za njihovo korištenje.
Ali otkad je činjenica da netko drugi radi nešto jako loše postala opravdanje da mi ne učinimo nešto bolje?
Ako netko ukrade milijun eura, znači li to da je krađa sto eura odjednom u redu? Ako netko proizvodi goleme količine otpada, znači li to da je u redu da mi „mali ljudi“ na dnevnoj bazi nekontrolirano proizvodimo smeće od jednokratnih proizvoda, samo zato jer mislimo da na ovom svijetu ima i većih problema?
Revolucionarni izum koji smo zaboravili
Naši preci, srećom, nisu morali sudjelovati u raspravama o tome je li bolja plastična ili papirnata slamka. I to nije bilo zato što su imali napredniju tehnologiju, već zato što su imali nešto revolucionarno jednostavno – usta!
Prije plastike, papira, bambusa, drvenih alternativa i cijele industrije jednokratnih rješenja, postojao je jedan vrlo dosadan, ali funkcionalan izum: čaša! I upravo tu meni cijela priča postaje zanimljiva.
A što ako nam slamka uopće ne treba?
U današnje vrijeme ne raspravljamo o tome treba li nam neka stvar uopće, nego o tome koju ćemo verziju te stvari kupiti:
Plastična ili papirnata slamka?
Jednokratna ili „ekološka“ vrećica?
Koja je najbolja ambalaža?
Koji je najbolji gadget za rješavanje problema koji smo do jučer sasvim normalno rješavali bez ikakvog gadgeta?
Kao da smo zaboravili da postoji i treća opcija: ne kupovati ništa.
Trenutak kad ti nešto klikne u glavi
Meni se to posebno osvijestilo prije nekoliko godina, kad je moj stariji sin tek krenuo u vrtić. U blizini vrtića nalazila se trgovina pa bismo ujutro znali svratiti po sokić u tetrapaku, kao neku nagradicu za hrabrost. On bi popio otprilike pola, a ja bih dovršila ostatak.
U jednom trenutku sam se uhvatila kako grickam tu famoznu slamku i osjetila sam kako se raspada u mojim ustima. Odjednom sam se počela smijati samoj sebi, to je bio jedan od onih malih trenutaka kad ti nešto klikne u glavi.
Shvatila sam da je to puno više od sokića, to je proizvod kojem je svaki detalj pomno osmišljen, od ambalaže i fatalne slamke pa sve do ciljanog pozicioniranja u trgovini koje je usmjereno na točno određenu publiku. Taj sokić predstavlja cijeli pomno osmišljen sustav koji nas uči da je takvo nešto normalan dio svakodnevice. A nije! Umjesto da se priča o tome, govori se o tome koliko je slamka (ne)ekološka.
Ne moramo spasiti planet da bismo učinili nešto dobro
Ne kažem da su male stvari dovoljne, naravno da nisu i naravno da neću umanjivati odgovornost velikih kompanija, luksuzne potrošnje ili privatnih aviona. No, ne razumijem zašto je rašireno uvjerenje da je naš pojedinačni doprinos nebitan – pa je stoga u redu ne doprinositi uopće.
U jesen 2021. odlučila sam kupiti veliki vrtni komposter jer mi se više nije dalo čekati da nam ga omoguće lokalne vlasti. Zahvaljujući mojoj inicijativi i tome komposteru, već skoro pet godina dva kućanstva nisu bacila ni trunku biootpada u kantu za miješani otpad!
Kad god s balkona ugledam svog ljepotana u dnu vrta, pomislim kako bi bilo dobro za smetlište da što više ljudi kompostira. Iako nisam riješila globalni problem otpada niti spasila planet, napravila sam jednu vrlo lijepu, konkretnu i korisnu promjenu za sebe i svoju obitelj, na što sam jako ponosna.
Cigla po cigla – palača
Čini mi se da je puno ostvarivije mijenjati svijet po sistemu „cigla po cigla – palača“, nego kroz imperativ da svi moramo postati zero wasteri. Jer nije stvar u tome da moramo biti savršeni, već u tome da prestanemo koristiti tuđu neodgovornost kao opravdanje za vlastitu inerciju.
- Čaša umjesto slamke
- Kompostiranje umjesto bacanja u kantu za smeće
- Popravak umjesto kupnje novog
Sve je to važno i vrijedno za sadašnjost i budućnost pojedinaca i društva. Nisu to samo „ekološki izbori“, već mali treninzi samostalnosti i samoodrživosti.
Stoga, kad netko kaže: „Kakve koristi od toga što su mi uvalili papirnatu slamku umjesto plastične, kad Jeff Bezos leti privatnim avionom?“, moj odgovor nije da će ta slamka spasiti Zemlju.
Moj odgovor glasi:
Nije stvar u tome kakva je slamka, već u tome da možemo i bez nje i bez tog sokića.
Ostale kolumne pročitajte ovdje!
