Rijetko koji redatelj danas ima takvu moć. Christopher Nolan i dalje okuplja milijune ljudi te ih tjera na višemjesečne rasprave o svakom kadru. Nakon što je s Oppenheimerom poharao kinoblagajne i dodjele nagrada, odvažio se na novu nemoguću misiju. Riječ je o ekranizaciji Homerove Odiseje, jednog od najstarijih temelja zapadne civilizacije.
Nakon tjedan dana iščekivanja, napokon sam sjela u kinu dvoranu i pogledala spektakl o kojem bruji doslovno pola planeta. Osjećaji nakon izlaska iz dvorane? Potpuno pomiješani.
Homer vs. Nolan
Kao netko tko je Homerovu Odiseju čitao nekoliko puta na fakultetu, u kino sam ušla s određenim očekivanjima i dosta dobrim predznanjem. I tu počinje moj prvi problem.
Nolan je napravio prilično radikalne izmjene u samoj strukturi mita. Odisejevo putovanje kod Homera nije samo priča o povratku kući nakon rata. Originalna Odiseja je složeno preplitanje gubitka, patnje, vjere, volje bogova i unutarnje preobrazbe heroja. Kod Nolana su pojedini mitološki momenti, od prikaza boga mora Posejdona pa sve do same uloge Helene Trojanske, podređeni spektaklu umjesto dubljoj mitološkoj utemeljenosti. Čak je i priznata prevoditeljica Emily Wilson u svojoj kritici naglasila kako je Nolan klasičnom tekstu oduzeo dio njegove izvorne etičke i duboke psihološke slojevitosti.
Međutim, s druge strane, postoji i znatno blaži pogled na ovaj autorski zaokret. Odsustvo jeftinih CGI efekata i moderne AI tehnologije filmu daje prepoznatljiv vizualni pečat. Taj izgled podsjeća na sirove kinematografske klasike uz koje su odrastale generacije. U tom svjetlu, mračnija i teža atmosfera nije nedostatak. Ona je svjestan estetski odabir koji uspješno revitalizira grčku mitologiju.
Manja mitološka odstupanja zato gube na važnosti pred jasnom tematskom poantom. Ovo je u svojoj srži dirljiva priča o odanosti na svim razinama – prema obitelji, zapovjedniku i vlastitom narodu.
Nolan je vjerojatno htio postići vizualni realizam (što mu uz taktilne efekte i IMAX tehnologiju briljantno uspijeva), ali ljubitelji izvorne antičke literature zasigurno će primijetiti da su mnogi likovi i bazične poruke mita znatno “amerikanizirani”.
Zašto je angažirano pola Hollywooda?
Jedna od najvećih točaka spoticanja u ovom filmu bez sumnje je glumačka postava. Nolan je okupio impresivnu ansambl ekipu: Matt Damon nosi naslovnu ulogu Odiseja, Tom Holland utjelovljuje njegovog sina Telemaha, dok se u sporednim pojavljuju Robert Pattinson, Zendaya kao boginja Atena, Charlize Theron u ulozi Kalipso te Lupita Nyong’o. Ali, zvučna imena ne garantiraju uvijek uspjeh. Problem s ovakvim odabirom leži u tome što je većina holivudskih zvijezda svedena na minijaturne uloge. Iako Pattinson donosi zanimljivu energiju, pojava tolikih poznatih lica na svega nekoliko minuta često više skreće pažnju s radnje nego što joj pomaže.
Ako skrenemo pogled sa sporednih likova i fokusiramo se samo na nositelja radnje, najveći upitnik ostaje upravo on, Matt Damon. Iako se trudi prikazati traumatiziranog i umornog ratnog veterana, u njegovu izričaju jednostavno ima previše modernog holivudskog šarma. Zbog toga u pojedinim trenucima više podsjeća na klasičnog akcijskog junaka nego na napaćenog antičkog kralja s kompleksnim unutarnjim borbama.
Sličan balans naglašavaju i ugledni svjetski mediji. Dok The Guardian pohvaljuje smjelost i grandioznost Nolanove vizije, magazin Time kritizira film kao pretenciozno i preteško ostvarenje u kojemu se gubi prava emocija. U svojoj analizi, Screen Daily posebno se osvrće na Damonovu ulogu, ističući da se glumac prilično muči premostiti jaz između modernog holivudskog spektakla i klasične homerske tragike.
Ljudski rod koji nikada ništa ne nauči
Ono gdje se svi moramo složiti, i gdje Nolan ipak pogađa u žicu, je sama završna filozofska poruka filma.
Iako je sam kraj filma izazvao podijeljene reakcije (mnogima je razrješenje radnje nakon Odisejeva povratka kući djelovalo patetično i dramatično pretjerano), dubinska tema je univerzalna.
Od ratova u antičkoj Troji pa sve do današnjih modernih sukoba koji potresaju svijet, poruka ostaje ista: mi kao ljudska vrsta nikada ništa ne naučimo iz vlastite povijesti.
Očevi i muževi desetljećima hodaju kao prazne ljuske kroz život, trošeći svoju mladost i razum na ratovima koje su zakuhtale ambicije moćnika. Žene godinama čekaju kod kuće njihov povratak a djeca odrastaju čeznući za očevima koje nikada nisu imala priliku upoznati.
Nolanova Odiseja tako od mitološke avanture postaje mračni podsjetnik da se povijesne pogreške neumoljivo ponavljaju, od Homerova doba, preko srednjovjekovnih ratova, pa sve do današnjih ratova, kojih nažalost ima i previše.
Gledati ili preskočiti?
Gledati. Obavezno.
Nolanova Odiseja možda nije savršen film. Ako u dvoranu ulazite kao cjepidlaka i veliki ste fan i poznavatelj grčke mitologije, vjerojatno ćete izaći iziritirani odlukama u scenariju… Ako pak tražite spektakularnu kinematografiju, vrhunsku fotografiju bez jeftinih efekata i sirovu mračnu atmosferu koja potiče na razmišljanje,ovo je naslov koji ne smijete propustiti.
Ajme ocjena? 4.5 / 5
P.S. Nakon kina svakako ponovno uzmite Homerov original u ruke!
