Da mi je netko prije deset godina, dok sam s trećim espressom u ruci i laptopom u krilu jurila na još jednu konferenciju, rekao da ću u 36. godini sanjati o maloj kućici na selu s deset kokoši i jednim pjetlićem – rekla bih mu da je potpuno skrenuo.
Tada je, baš kao i danas (nažalost!), moj jedini “vrt” bio LinkedIn. Tamo sam godinama stručno sadila kampanje, revno zalijevala KPI-eve i nemilosrdno obrezivala budžete. Radila sam po 12 sati dnevno, skovala zanat kao mlada voditeljica marketinga u velikom sustavu i grizla kao da sutra ne postoji. I isplatilo se, ne kažem da nije.
I danas ja jednako “sadim”, jer, budimo realne, od snova se ne plaćaju računi. Danas vodim marketing za jedan ozbiljno dobar startup (Easylazy – ako ste u turizmu, ozbiljno, bacite oko, spasit će vas), radim na ovom našem Ajme portalu kojeg volim kao svoju treću bebu, moderiram Quantum Talks u Tehnološkom parku i, naravno, “fušarim” kao tajnica svom mužu u njegovoj (zapravo našoj – živjela bračna stečevina!) firmi.
Mala digresija: Ako vam treba pravi AI stručnjak ili CISO, javite se meni, službenoj tajnici. Spojit ću vas s gospodinom čim uhvatim slobodan termin između dva dječja rođendana i treninga plivanja.
Dakle, ja i dalje radim punom parom. Moja realnost su i dalje tablice i strategije, ali razlika je u tome što dok mi prsti lete po tipkovnici, ja u glavi već dizajniram kokošinjac.
Logistika kao ekstremni sport
I tu dolazimo do srži. Moj život danas je vrhunski organizirani kaos. Između dvoje djece, psa, stana i 100 dječjih aktivnosti, ja sam zapravo profesionalni vozač koji usput zna nešto o marketingu. Moja adresa nije Split, moja adresa je unutrašnjost mog automobila u splitskoj gužvi. A moj je automobil kronično prljav i neuredan kao deponi otpada.
Dok sjedim u koloni ili za laptopom kvareći posturu i oči pred ekranom ili dok čekam vađenje krvi, ORL ili samo red na hitnom objedinjenom jer je romobil opet bio brži od kočnica, ja ne maštam o novom usponu na korporativnoj ljestvici. Ja maštam o – kokoškama.
Maslac, jaja i nula notifikacija
Zamislite ovo: Jutro je. Nema paljenja auta. Nema psovki na kružnom toku kod Mall-a. Ustajem, oblačim neke gumene čizme, hranim svoje koke i skupljam jaja. Radim si omlet, cijedim naranču i onda – ultimativni luksuz – idem kositi travu. Ili brati salatu. Ili kopati krumpire.
Dok Ante razvozi djecu u školu, ja se pretvaram u pravu dalmatinsku „tradwife“ verziju 2.0. Mlatim svoj maslac, uzgajam ono mitsko kiselo tijesto i uživam u tišini koju prekida samo pokoje kukurikanje.
Jesam li skrenula? Ili smo sve kolektivno „pukle“?
Znam što ćete reći. „Elena, jesi li ti normalna? Tebi bi to dosadilo nakon tri dana. Ti si hiperaktivna, tebi treba akcija, tebi treba networking, poludjela bi bez posla.“
Možda. A možda i ne. Dajte mi deset dana u toj kućici, s mirom, tišinom pa ću vam se javiti s povratnom informacijom. Jer, budimo realne – kolektivno smo pretjerale.
U nekom trenutku smo odlučile da možemo sve, da moramo sve i da hoćemo sve – i to, naravno, sasvim SAME. Jer ja nisam „žena majka patnica“. Ja sam žena majka ratnica. Ubit ću se od posla ako treba, ali moram biti najbolja. Moram biti prva. Moja djeca moraju biti čista, uredna i s vrhunskim ocjenama. Ja s njima doma moram raditi makete vulkana za školu, moram biti savršena supruga, moram putovati, moram zarađivati ozbiljan novac, a uz sve to – moram imati i svježu frizuru i nokte.
Pa dokle više?
Hoćemo li stvarno umrijeti, a da se nismo „namorale“ svega onoga što smo same sebi zadale? Ja sam se namorala. I osjećam da je vrijeme za kočnicu. Možda je za prave kokoši u ovom trenutku još rano, ali pitajte me ponovno za desetak godina.
Kad me sretnete u kontinentalnoj Istri ili dalmatinskoj Zagori, s par maslina, kruhom koji miriše na djetinjstvo i naravno, s mojim kokoškama – znat ćete da sam konačno pobijedila u onoj najvažnijoj bitci. Bitci protiv vlastitog „moram“.
Vidimo se tamo. Ja ću donijeti domaća jaja, vi donesite vino. Bez laptopa, molim.