Nema odmora dok ljetuješ s malom djecom!
Eto nas, mini godišnji na Hvaru. Ali kad ideš na odmor s djecom, to i nije baš pravi odmor, zar ne?
Draga naša Jadrolinija…
Idemo autom, što znači da moramo doći ranije. I kad kažem ranije, ne mislim „15 minuta prije”, nego barem sat i pol do dva.
Jer s Jadrolinijom ti je to ovako: možeš ti kupiti kartu, možeš je i uokviriti, ali ako na brodu nema mjesta – ostaješ na kopnu. Iako, dobra vijest je da na nekim linijama ipak postoji mogućnost rezervacije vozila, što olakšava planiranje putovanja. Klikni ovdje pa saznaj sve detalje.
Mi smo, naravno, odabrali liniju na kojoj nema rezervacija, ali i savršeno vrijeme za put – usred kolovoza, pred Veliku Gospu, kad svi idu negdje. Bravo ja. I svaka meni čast na ovim mojim greškama koje redovito ponavljam iz godine u godinu.
Dvoje djece – jedno ne govori jer je beba od jedva godinu i pol, drugo govori… previše. Ne znam što je gore kad krene nervoza oko čekanja: ukrcaj, iskrcaj, hotel, ručak… Djeca bi sve odmah, a lekcije iz strpljenja baš i ne prolaze.
Kad smo se napokon ukrcali, beba je odlučila propješačiti sve palube. U svim smjerovima. Pomaziti sve pse. Popeti se na svaku stolicu. Na trenutak nas je počastio s 20 minuta sna, taman da starije dijete zaključi da se želi sunčati na zadnjoj palubi, gdje toliko puše da ne čujem što govori – iako ona i dalje govori. Non-stop.
Zvizdan
Stigli smo u Jelsu, smjestili se i odlučili otići na ručak pješice. Samo 500 metara. U podne. Po zvizdanu. Genijalna ideja.
Dolazak je još nekako prošao, ali povratak? Uzbrdo. Svi iscrpljeni osim bebe, koji se vozio u kolicima i nije prohodao ni dva metra od onih 500. Gospodin.
Ako planiraš odmor s djecom na Hvaru, izbjegavaj šetnje u podne – zlata vrijedi savjet.
Bazen i nova prijateljstva
Hotel ima bazen od 2 metra dubine. Mali ne pliva, ne želi rukavice, ni kolo, ni prsluk. Tata ga pridržava dok jedva dotiče dno prstima.
Mala pronalazi društvo iz Sarajeva i Beograda. Tri šestogodišnjakinje, tri zemlje, isti crtići, iste pjesme, isti smijeh. Različitosti? Naglasak i tu i tamo koja nepoznata riječ.
Plaža Sv. Ivan Dolac
Otišli smo mi i na izlet, odmah prvog dana, i to do južne strane otoka, u Ivan Dolac. Plaža Sv. Ivan Dolac bez tuševa, ili s tuševima koji koštaju 50 centi. A tamo gdje ima gradske vode, nema špine. Namjerno skinuli, da platimo. E pa neću. Nije stvar u novcu, nego u inatu. Tuširat ću se u hotelu kasnije.
I taman pomisliš “ma ajde, more je barem čisto” – kad odjednom, ispred nas, ispliva nekakva pjenica. Sapunica. I to ne ona iz reklame za omekšivač, nego ona vrsta koja ti govori: ili lokalci prazne septičku, ili brodovi prazne WC. Što je zapravo isto, jer u oba slučaja – govna. Muž i ja smo se pogledali, shvatili da nemamo što razmišljati i napustili plažu brzinom munje.
Za razliku od plaže Sv. Ivan Dolac, koja nas je otjerala rekordnom brzinom, plaža Mala Stiniva bila je pravo otkriće. Skrivena, poluprazna, more bistro kao suza, a mir tako tih da čuješ vlastite misli – što je rijetkost na odmoru s djecom.
Tamo smo dijelili plažu samo s jednom obitelji iz Ogulina, i posudili njihov SUP.
All inclusive s djecom
Večera u all inclusivu posebna je disciplina. Pogledi suosjećanja među roditeljima na sve strane. Svejedno je jesu li Šveđani, Danci, Talijani – “mama” se na svim jezicima čuje 10 tisuća puta dnevno. Možda sam i malo rekla.
I taman kad pomisliš da će dan završiti, stiže nasmijana hotelijerska glasnica: “EKIPAAAA, u 8 i po je mini disko kraj bazena, vidimo se!” Ne, molim vas. Samo ne mini disko. Evo me sada, tipkam kolumnu, čekam malu da završi svoj plesni nastup i slušam “apt apt apt apt” iz zvučnika.
