Za Ajme piše: Ivana Međugorac Imamović
Znate onaj trenutak kad konačno uhvatite mir na obiteljskim druženjima, dijete zaspalo a vi napokon sjedite? Pa taman kad osjetite da vam se tijelo ponovno naselilo u samo sebe, eto značajnog pogleda žnj rođakinje, popraćenog komentarom: Kad će drugo? Ili random komentar u parku: Samo njega imate? Jedno ko’ nijedno.
I tu kreće borba u meni – između pristojnosti i nepristojnosti. Odgovor ovisi o danu. Uvijek uzimam u obzir da većina tih pitanja ne dolazi iz zlobe, nego iz nepromišljenosti. Pristojna ja obično samo slegne ramenima.
Nepristojna ja u takvim trenutcima osobi s komentarom kaže da mi je jako žao što svoje dijete pojedinačno vidi kao ništa. Meni je to moje jedno dijete cijeli svijet – mojim svjesnim izborom, i da nemam potrebu voljeti niti jedno drugo dijete kao što volim njega.
U društvu koje često idealizira sliku “velike obitelji”, odluka da se ima samo jedno dijete poznata i kao “one and done” roditeljstvo i dalje je tema rasprava, nerijetko i predrasuda. Ipak, sve više parova diljem svijeta, uključujući i Hrvatsku, svjesno odabire upravo taj put. Što stoji iza ove odluke, koji su izazovi i koje prednosti nosi “one and done” način roditeljstva pokušat ću vam odgovoriti, kako ne biste postavljali pitanja osobama koje s tim odgovorom još imaju problem. Možda još nisu sigurni u odluku ili realno – nisu vam dužni ništa objašnjavati.
Što znači “One And Done”?
Pojam “One and Done” potječe iz engleskog govornog područja i u kontekstu roditeljstva označava odluku da se ima samo jedno dijete. To može biti rezultat osobnog izbora, zdravstvenih razloga, životnih okolnosti ili jednostavno osjećaja da je jedno dijete dovoljno za ispunjen obiteljski život.
Razlozi su brojni i često vrlo osobni. Neki od najčešćih uključuju financijsku stabilnost. Podizanje djece zahtijeva značajna sredstva, troškovi života, obrazovanja i zdravstvene skrbi često utječu na odluku da se ograniči broj djece. Pogotovo ako i sami imaju iskustvo teškog imovinskog stanja tijekom odrastanja pa im ne drži vodu ona: gdje ima za dvoje, bit će i za troje.
Neki imaju zdravstvene ili emocionalne razloge. Trudnoća, porod ili postporođajna depresija mogu biti izazovni, a neki roditelji ne žele prolaziti kroz to iskustvo ponovno.
Jedan od razloga može biti i sekundarna neplodnost. To su zdravstveni problemi koji onemogućuju ili otežavaju začeće drugog djeteta. O tome je na portalu već pisala Elena (LINK).
Također, parovi koji postaju roditelji u kasnijim godinama života možda nemaju vremena, energije ili mogućnosti za proširenje obitelji. Dok, neki roditelji žele zadržati određeni stil života, putovati, razvijati karijeru ili jednostavno imati više vremena za sebe i svoje dijete. Zbog ove zadnje kategorije, ako u nju spadate poput mene, ćete vjerojatno dobiti najviše osuda. Dobra stvar je i da većinu nas koji spadamo u ovu kategoriju, nije previše briga za to. Društvo nas je ionako okarakteriziralo kao sebičnjake.
Koje su prednosti imanja jednog djeteta? Ima li ih uopće?
Roditelji mogu usmjeriti više vremena, pažnje i resursa na jedno dijete, što može rezultirati dubljom emocionalnom vezom i individualiziranijim pristupom odgoju. Istraživanja pokazuju i kako jedinci nisu ništa sebičniji, razmaženiji ili usamljeniji od djece koja imaju braću ili sestre. Često su samostalniji i emocionalno stabilniji. (Ako pitaš koje istraživanje, ne izmišljam majkemi – „The Intellectual Achievement of Only Children“ Polit & Falbo, 1988, ali postoje i novija istraživanja provedena na Novom Zelandu iz 2019.)
Jedno dijete znači i manje troškova. To mnogima omogućuje sigurnije ulaganje u obrazovanje, zdravlje i obiteljska iskustva. Iako ne znači da od njega ili nje možete napraviti čovjeka koji neće biti seronja, ali poput svih roditelja, bez obzira na to koliko djece imaju, vjerojatno ćeš imati više vremena i resursa da postane najbolja verzija ljudskog bića ukoliko ima interes za to.
Imati jedno dijete znači manje stresa i više energije. Zbog manje logistike, manje sukoba među djecom i više predvidljivosti mnogi roditelji navode smanjenje svakodnevnog stresa. Ovo je čista logika. Imam li mirnije večeri od prijateljice koja ima dva dječaka približne dobi? Imam, u većini slučajeva. Osjeti li ona druge prednosti koje ja nikada neću? Naravno. To je spoznaja s kojom živimo obje.
Kažu da je za odgoj djeteta potrebno selo. Što ako ga nemaš? Puno je lakše samo s jednim djetetom. Od prvog dana sinovog rođenja naša mikrozajednica smo nas troje. Sela nema – bar u našem slučaju. Nitko mi se nije pojavljivao s kuhanom hranom, nitko mi se nije nudio da ga uzme da nas dvoje imamo neko vrijeme za sebe. Ne kažem da moj sin nema bake i djedove ili tete koji ga vole, ali tu su životne okolnosti. Jedni roditelji su dalje i ne žive u našem gradu, a drugi imaju svoj život i uskaču koliko mogu. Jednostavno smo navikli raditi planove u troje i unaprijed – kad trebamo čuvanje, najavimo određeni period pa se bake i djede izorganiziraju. Ne čekamo više da nam se netko ponudi, ali zato tražimo unaprijed. Nema ljutnje, samo realnost u kojoj na kraju dana svi imaju maksimalno zadovoljene potrebe koliko ih mogu imati.
Još jedna prednost je zadržavanje većinskog dijela sebe uz novonastalu ulogu roditelja. Roditelji često imaju više prostora za osobni razvoj, obrazovanje, hobije i karijeru. Je li sebično zadržati veliki dio svoje osobnosti i navika nakon odluke da postaneš roditeljem? Jedini glas koji čuješ u svojoj glavi je tvoj, šta ti on kaže? Moj kaže da smo dobro.
S druge strane, tu su i izazovi
Iako izbor imanja samo jednog djeteta donosi mnoge prednosti, nije bez izazova i teško kada dolazi bez dubljeg i svjesnog promišljanja. Recimo društveni pritisak i nepoželjna pitanja s početka priče: “Kad će drugo?”, “Zar ti nije žao što dijete neće imati brata ili sestru?” „Nije prirodno da je sam“. Ovakva pitanja mogu biti iscrpljujuća, osobito ako se iza odluke kriju teški razlozi poput neplodnosti ili traumatičnih iskustava.
Nisam sigurna je li prirodno imati 2,3 ili 7 djece — prirodno mi je imati dijete koje mogu gledati, slušati i voljeti s punom pažnjom. Prirodno mi je večerati u miru. Prirodno mi je razgovarati u miru. Prirodno mi je spontano otići na izlet, kupiti avionsku kartu za troje… Prirodno mi je ne razmišljati o tome kako ću školovati četvero djece, jer ponekad je izazov školovati i jedno.
Prirodno nije univerzalan pojam u ovom kontekstu. Moje prirodno možda nije tvoje prirodno. S druge strane, ne mogu sebe nikada zamisliti da pitam osobu koja čeka četvrto dijete: Pa kako ćete, već se mučite? Hoće vam biti puno? Zašto ideš na drugo, pa nemreš hendlat ni ovo prvo?
Rijetko koga tko ima jedno dijete ćeš ikada čuti da pita ovo osobu s više djece. Svi imamo svoje potrebe, i svatko za sebe zna ili bi trebao znati kada su te potrebe ispunjene.
Nužno je osvijestiti i izazov prezaštićenost ili prevelikog pritisaka. Sva očekivanja, brige i ambicije mogu nesvjesno pasti na jedno dijete, što može izazvati emocionalni pritisak. To je zamka u kojoj se često ja uhvatim kad shvatim da s 5 godina ima tjedan s 4 treninga i 2 sata engleskog. I onda propitujem jel to stvarno nešto što on želi ili su to naše ambicije? Je li premali da ga tretiram toliko odraslo? S druge strane, normalno mi je da se dijete s 5 godina zna samo obući, da zna slova, da izražava svoje potrebe – jer i u obitelji s troje djece u kojoj sam ja odrasla to su bile normalne stvari. Iskreno, s ovim dijelom vjerujem da ću se boriti zauvijek i to je preispitivanje koje prihvaćam.
Doduše, ponekad me uhvati panika, što ako ostane sam? Hoće li znati dijeliti, razumjeti dinamiku odnosa, ili će biti preglasan za svijet kad odraste? Što će biti kad nas ne bude?
Ipak, nemali broj odraslih ne priča sa svojom braćom i sestrama i više ljubavi nađu u prijateljstvima. U doba kad nas neće biti nadam se da će imati svoju obitelj, rođake i prijatelje.
Na kraju mi se čini da najveći izazov zapravo nije usamljenost djeteta, nego stav društva. Taj tihi pritisak da nisi „odradio sve“. Kao da postoji kontrolni popis: kuća, muž/žena, dvoje djece (ako je moguće različitog spola), pas, i vikendica na moru. Ako fali nešto – često fališ ti, ali to je manje bitno. Umjesto da se vodimo tuđim očekivanjima, pravo pitanje bi trebalo biti: što je ispravno za našu obitelj i našu stvarnost?
Iako je ovo klišej, ali zaista ne postoji univerzalna formula sreće. Za neke je to troje djece. Nekima pas. Nekima samo biljke na prozoru. Meni trenutno – jedno dijete. Javim ako se predomislim, k vragu, imam i na to pravo ako poželim.
FOTO: Ajme portal/Pexels
