Čim sam sletila u Japan, preplavio me ogroman osjećaj uzbuđenja. Ono. Ja sam u Japanu. Na kraju svijeta. U zemlji izlazećeg sunca. Moj prvi susret s Japanom je u Osaki. Uz sve strahove da se neću snaći u njihovom javnom prijevozu jer je sve napisano isključivo na japanskom (barem tako pišu blogovi) nisam imala nikakvih problema doci do glavne željezničke stanice u Osaki. Tamo sam pronašla njihove futurističke ormariće za prtljagu i ostavila sve stvari, jer ću kasno navečer, nakon razgledavanja Osake, sjesti na Bullet vlak do Kyota.
Osaka u cvatu trešanja
Osaka je predivna. Sve je već u cvatu, pogotovo oko Osaka dvorca, a tek je početak ožujka. Cvjetaju sve šljive, a već je počela i pokoja japanska trešnja. Preoduševljena sam svime i uhvatila sam samu sebe kako 200 puta slikajem cvjetove po ulici. Dakle, vratio mi se moj Travel Bug. Cijeli dan šetam s ogromnim oduševljenim osmijehom na licu. Sve mi je tako predivno i u tolikom sam zanosu da sam doslovno cijelu Osaku prošla pješke, a da to nisam ni shvatila.
U nekom sam se momentu našla među visokim futurističkim poslovnim zgradama između kojih svi nešto mahnito trče. Okrećem se oko sebe i mislim se pa ne zvoni nikakav alarm, nema nikakve uzbune, ne vidim nikakvu atomsku bombu oko sebe. Ali onda shvatim, skoro je 12 sati i uskoro završava pauza za ručak, a Japanci koji su cijeli po špagu i poštuju sva pravila ponašanja, mahnito trče u svoje urede kako ne bi zakasnili ni jedne jedine sekunde na posao. Smijem se jer zamišljam jednog Dalmatinca kako evo baš po 7. dan za redom objašnjava svom šefu kako je baš sad na ulasku u zgradu sreo Matu koji im je ugovarao osiguranje za firmu prošle godine pa su se zadržali u poslovnom razgovoru ili je baš red u Rizzo sendviča bio toliko dug da su čekali 20 minuta na taj usrani sendvič.
Obilazim i Dotonbori četvrt koja svojim veselim i kreativnim fasadama podsjeća na moj omiljeni Camden Town u Londonu. Veliki crveni rakovi, jastozi i druge životinje se penju po zgradama i time opisuju što se u prodavaonicama u njihovom prizemlju može pronaći. Tako je slatko, uz rijeku na obje strane se protežu te kreativne zgrade s vrlo zanimljivom kombinacijom jela. Još zanimljivije mi je promatrati modne kombinacije Lolita na ulici, koje će me očito pratit i kojima ću se nastavit čudit svih narednih dana u Japanu…ja jednostavno ne razumijem to. Balkanka.
Zar Geishe još postoje?
Prvi dan u Japanu je nadmašio sva moja očekivanja, uspjela sam vidjeti i pravu Geishu koja se brzim pokretima sakrivala i bježala po ulici da ne bude uhvaćena od strane nekog zainteresiranog foto objektiva. Na ulici se može susresti puno djevojaka koje su odjevene kao Geishe. Tako se naslikavaju po ulicama ispred nekih znamenitosti. Međutim, vidjeti pravu Geishu, za koju vidiš da je stara, ali godine joj ne možeš procijeniti ispod njene bijele porculanske fasade, e to je danas već rijetkost u Japanu.
Bullet do Kyota
U istom sam tom danu uspjela bez problema sjesti na Bullet train i osjetit scenu kao iz filmova gdje ja od skoro 2 m visine stojim na nogama u vlaku prepunom niskih Japanaca koji mi nisu ni do pupka, dok ona nekolicina koja ipak sjedi zapravo spava cijelim putem. Brzina tog Bullet vlaka se zaista ne osjeti osim kada se prolazi kraj nekog osvijetljenog naseljenog mjesta pa pogled kroz prozor izgleda kao fotografija duge ekspozicije.
Da, u istom tom danu sam vidjela i trešnje koje cvatu, a koje su trebale početi cvjetati tek za možda mjesec dana. Dakle skoro sve s bucket liste za Japan sam u jednom danu ostvarila… Na kraju, ipak umorna od entuzijazma i šetanja, stižem u Kyoto.
Hramovi Kyota
Kako bi pohod na Kyoto i okolicu bio što jednostavniji i efikasniji, jer moje je vrijeme u Japanu na žalost limitirano na svega tjedan dana, uzimam Buss Pass koji mi omogućuje lagodno kretanje i obilaženje svih hramova.
Prvo na redu je Arashiyama Bamboo grove na periferiji Kyota. Ovo je jedno od najfotografiranijih mjesta u Kyotu, ali ni jedna fotografija ne može dočarati doživljaj šetnje kroz tu šumu. Zaista predivno mjesto, neopisivo drugačije. U okolici se nalaze divni mali hramovi i etnička naselja tj. zaštićena ulica koja prikazuju život u Japanu za vrijeme Meiji perioda.
Dalje autobusom nastavljam prema Zlatnom hramu. Divljenje na maksimum, a i sreća što je divan i sunčan dan pa mogu sjest na travu i uživat u refleksijama tog divnog zlatnog hrama na jezero na kojem se nalazi. Sam taj park je tako predivno kreiran. Kompletno je Zen. Sve je tako temeljito napravljeno kako bi nam što više približili japansku kulturu, a i sve više ukazali na to koliko su stvarno drugačiji od ostatka svijeta.
Fushimi Inari hram
Potvrdu da je u Japanu sve drugačije sam pronašla na sljedećoj destinaciji koju sam posjetila u Kyotu. To je Fushimi Inari hram sastavljen od preko tisuću Torii crvenih vrata. Ta Torii vrata predstavljaju ulazna vrata do hrama bogova, stoga je strogo pravilo da možete hodati samo lijevo ili desno kroz vrata, ali ne po sredini jer tuda prolaze bogovi. Torii vrata su najčešće crvene boje koja predstavlja vitalnost i zaštitu protiv zla. Ovaj se hram sastoji on tisuću Torii vrata koja kreiraju puteljke koji vode u Inari planinu, dok se usput može vidjeti bezbroj kipića i skulpturica pa čak i igračkica lisica koje predstavljaju Inari glasnike. Inari je inače Shinto bog riže i zato je toliko bitan, a među tisućama hramova u Japanu ovaj se smatra jedan od bitnijih. Ovo mjesto nije samo zanimljivo već je nevjerojatno impozantno. Sliku Japana upotpunjuju iste one obučene geishe koje su se tu došle slikati na najdivnijem mogućem mjestu.
Maca se spustila na Kyoto?
Nastavljam svoje razgledavanje po samom centru Kyota koji je ni više ni manje cijeli posvećen Maca prahu i proizvodima napravljenim od Maca biljke pa sam tako probala Maca caj, sladoled, kolač, kavu, raznorazne slastice itd. Sve navedeno je meni osobno bilo grozno, al eto vrlo zdravo.
Najviše me oduševila Gion četvrt, takozvana četvrt geisha. Ovom prilikom sam ih vidjela još nekoliko, jer ipak je ovo njihovo tradicionalno obitavalište. U konačnici mi ih je poprilično žao kada ih vidim kako trče preko ulice i skrivaju se od objektiva turista. Najgori su naravno kinazi čiji su objektivi veliki i po dva metra pa se nemaju gdje skriti. Ako izuzmemo Geishe ovaj me se kvart dojmio najviše od svih japanskih kvartova. Šarmantna povijesna atmosfera koja te tako usko povezuje s japanskom poviješću. Nisam pratila kartu, naravno, pa ni ne znam jesam li sve znamenitosti ove četvrti zapravo i posjetila, ali definitivno, slobodno vrludanje ulicama ovoga kvarta je neizostavno iskustvo. Sve te male ulice odaju jako skrivene male restorane u koje ni na koji način ne možeš zaviriti i time narušiti privatnost njihovih gostiju.
Osaka ili Kyoto?
Koliko god da me Osaka razveselila, Kyoto me osvojio. Toliko odiše onim starim Japanom kojeg nam oni prezentiraju kroz svoju filmsku industriju, toliko je autentičan i povijestan, pitoreskan, divan i romantičan. Zaista mi je žao što sam naredna 4 dana odlučila posvetiti Tokiju kao glavnom gradu i ne ostati u Kyotu još koji dan da još malo udahnem taj dašak njihove kulture i tradicije. Dodatno sam rastužena što sam ovih dana jela svu neku čudnu hranu, dobro gomila sushija je za pretpostaviti, al htjela sam negdje sjest i probat nešto sasvim autentično japanski.
Napokon Tokyo
E pa autentično japanski ako je u pitanju hrana je bio boravak u Tokyu u koji sam došla noćnim autobusom. (Nema šanse da u Japanu gubim vrijeme na dnevna putovanja pored toliko toga za vidjet, odmarat ću u drugom životu.) Iskustvo noćnog autobusa je jednako tako japanski posebno. Brojevi sjedala se ne dobivaju po redu već po spolu, dakle ako kraj tebe ipak ne sjedi ni jedna žena, imaš dva mjesta za sebe i još ti, htjela ili ne htjela, vozač navuče zastore da te ni jedan muškarac koji sjedi s druge strane prolaza ne bi mogao vidjeti. Ovo je samo još jedna potvrda koliko im je privatnost bitna.
Odmah po dolasku u hostel u Tokyu upoznajem neku slatku i nasmijanu Japanku, koja je izrazito otvorenog karaktera, a koja je moje japansko iskustvo upotpunila na maksimalan način pokazavši mi sve moguće autohtone lokalne restorane, provela me kroz hramove pokazavši mi kako se prema njima po japanskoj kulturi treba odnositi. Key je bila moj idealan japanski vodič.
Shibuya je neizostavna
S obzirom na to da sam došla jako rano u Tokyo odmah sam se dala u pohod. Prvo odredište Shibuya crossing i Shibuya kvart. Naravno da sam najpopularnije morala skinuti prvo s liste. Sjela sam u Starbucks Caffe na kavu s pogledom na to blesavo raskrižje. Uopće nisam shvatila kako radi ovo raskrižje u prometnom smislu, jedino što je jasno da kada promet stane, mravinjak ljudi kreće.
Nastavljam obilazak Shibuya kvarta, obilazim ulice, parkove, hramove, sve redom je neopisivo posebno. Sve mi se sviđa. Vibra u zraku. Moda na ulici, posebno te lude Lolite. Svaka zgrada je umjetnost za sebe, ali ne umjetnost u smislu arhitektonskih rješenja, već baš prava umjetnost, to su zaista zgrade s umjetničkim potpisom. Ma mislim da sam već pomalo opčinjena s ovim Japanom i u njemu se osjećam neopisivo sretno.
Mt Fuji
Jedna od bitnijih stvari koje želim vidjeti u Japanu je Mt. Fuji. Odlučila sam vidjeti ga s Kawaguchiko jezera s kojeg se navodno najljepše vidi, a i priroda oko jezera je najljepša pa eto da nisam samo došla vidjet tu planinu i to je to. Na Mt. Fuji se u ovo proljetno doba godine ne može penjati, u suprotnom moj bi put u Japan imao sasvim drugačiji karakter.
Ovoga puta sam samo naručila kavu i sjedila uz jezero na terasi s pogledom na tu fascinantnu planinu. Jednostavno sam bila hipnotizirana tom ljepotom i uživala. Osim pogleda i šetnje oko jezera ovdje se ipak nema što puno raditi pa sam se odlučila što prije vratiti u Tokyo koji ima mnogo više za ponuditi, i srećom sam uspjela uhvatit mjesto na ranijem busu za nazad.
Kvartovi Tokya
Sve ono što piše na internetu, a što ne možeš vjerovat dok sam ne dođeš i ne uvjeriš se, je to da je svaki kvart zaseban, drugačiji, kao da je drugi grad. Zajedničko im je da sve vrvi tehnologijom, sve je usklađeno, jednostavno, a opet nakićeno, simpatično.
Obilazim dalje noćne četvrti, pa tako odlazim u Golden gai gdje su svi kafići zbijeni u sitnu ulicu, a veličine su 1 šanka i 4 stolice i puno pijanih nadrkanih turista. Simpatično je, ali još je malo prazno ili se ispraznilo, pa nakon obilaska Shinjuku odlazim nazad u svoj kvart koji je mnogo autentičniji, s puno više povijesti, lokalnih trgovina s tradicionalnim stvarima pa se tu nađe čak i pokoji tradicionalni izrađivač noževa i katana. Sve je vise japanski, a noću kada se spuste vrata tih trgovina na njihovim garažnim vratima se pojavljuje novi vid umjetnosti, opet vrlo japanski, sve je prepuno divnih grafita s još divnijim porukama.
Vrijeme je za rastanak
Zadnjeg dana u Japanu smo odlučile Key i ja obići hram kraj našeg hostela, Sensoji. Uzimam papirić koji može donijeti sretne ili loše vijesti. Dobila sam broj 92 i na mom papiriću piše sve što želim čuti. Nastavljamo taj dan uživajući u najboljoj ramen juhi u Tokyu kao i njihovim dumplingsima, ma to je teški raj za nepce. Gurmansko iskustvo toga dana naravno završava s najboljim sushijem.
Zadnji dan Japana posvetile smo njihovoj hrani, čekale redove i redove lokalnog stanovništva kako bi se okusile najboljih jela u Tokyu. Dakle, od Japana sam se oprostila na najbolji mogući način, punog želudca i sretna s malom putnom bočicom Sakea u ruci da ga slučajno ne propustim još jednom popit dok sam u Japanu. Nakon Taiwana i Japana, svoj put, logičnim sljedom, nastavljam u Koreji.
