Kad si roditelj, plažu ne biraš ti. Bira je tvoj po(d)mladak.
Tako sam se i ja, ne baš svojom voljom nego čistom diktaturom mularije, već zadnjih šest-sedam godina usidrila na splitskim Firulama. Starije dijete mi već godinama trenira na Poška, dok je ovo mlađe u fazi kad mu je pijesak najveća životna sreća.
I realno, ako zanemarimo sve splitske ljetne gužve, Firule su za dicu izmišljene. More je plitko, pijesak je idealan za kantice i lopatice, a kupači su uglavnom domaći svit.
A Firule su, ruku na srce, plaža oko koje nema sredine — ili je obožavaš, ili ti je “fuj”.
I da, znam da se po Redditu i društvenim mrežama zadnjih dana opet vrti priča o impetigu (slatkim krastama) koji navodno hara splitskim plažama, pri čemu su Firule redovito prve na tapetu kad treba uperiti prst. Ok, nekima je ta plaža općenito grozna, te šporko je, te mačke kakaju pa smo imali navodno i “mačkitis” (što god to bilo), te sigurno ima masu virusa i bakterija jer je plaža prepuna itd itd.
Ali da kucnem u drvo, u ovih sedam sezona još nismo ništa pokupili, pa se iskreno nadam da nećemo ni ove. Kakvoća mora je zapravo dobra (za razliku od Trstenika koji je uvik bio problem), a sama plaža ima neku svoju čar. Pa što god tko mislio.
Domaća ekipa, mikrokosmos i nepisana pravila
Kad provedeš toliko ljeta na istoj plaži, neizbježno postaneš dio tog nekog malog mikrokosmosa. Rekli bi moji na poslu – sekte.
Evo, mi u ovih sedam godina znamo brdo ljudi. Neke znamo samo po faci i ručniku. Ne znamo im ime, al’ točno znaš: aha, ovaj sidi uvik tamo, njegova su ona dvojica, ovaj je bio u ratu, a onaj tamo prodaje ribu na peškariji. S nekima koji imaju klince slične dobi smo se random skompali u plićaku, pa su nam danas to prijatelji s kojima se družimo i van plaže. Ja sam ovdje upoznala svoju prijateljicu Maju, s kojom danas dijelim i biznis. :)
Na Firama vlada točno određena teritorijalna hijerarhija i zna se tko di i s kim sidi. Plaža ima svoja nepisana, ali strogo usvojena pravila.
Jedno od najjačih je svakako ono vezano uz picigin i njihov krug u plićaku. Kako nisam Splićanka, meni je taj splitski picigin oduvijek bio čista fascinacija, ali još mi je fascinantnije kako se teren poštuje. Kad piciginaši izađu u plićak usred zalaska sunca i krenu trčati u krug, nema tu “ajme nemojte, dijete je tu maleno, pazite”. Nema šanse!
Roditelji koji sjede na pijesku samo dovikuju svojoj dici:
„Alo! Ne ulazi u krug, dobit ćeš balun u glavu!“
Stil odgoja je apsolutno vrhunski. Sine, ne prolazi tamo, ja te neću spašavat. Opalit će te loptica pa ćeš plakat. I djeca, neki prije neki kasnije, nauče! Poštovanje terena se usvaja prije nego abeceda.
Mul – epicentar života na Firama
Ali ako je plićak rezerviran za najmlađe i piciginaše, mul je pravi epicentar generacijskog odrastanja.
Mul je posebna priča i škola života na otvorenom. Na njemu klinci ljeti prolaze svoje vatreno krštenje. S njega uče skakati na glavu, na noge, raditi bombu i šampanjac i skupljati hrabrost dok ih stariji s obale gledaju.
Popodne i predvečer mul preuzima mlađarija. Tu se izvodi salto, pokušavaju se impresionirati cure i glumi se opasna faca pred ekipom.
Starija garda kupača, poslagana po rubovima, mirno promatra tu novu mlađariju, komentira tehnike skakanja i grinta o politici, gradu, fureštima.
Kako sunce polako zalazi, s mula se počnu širiti i neki mirisi… o kojima nećemo detaljno u ovoj kolumni, ali recimo samo da se mladi tu zabavljaju i opuštaju.
Najljepši zalazak sunca
Kako vrijeme odmiče i prođe osam sati, gužva polako nastaje. Ljudi je sve manje, plaža postaje sve mirnija, a more sve čišće. Mi rijetko idemo doma prije. I zapravo mi je najljepše upravo u tom periodu od osam do osam i pol, kada sunce zalazi i doslovno se stopi s morem, kada zapuše neki mirni ljetni vjetrić i kada se sve oko tebe nekako umiri. Nema žurbe, nema nervoze.
I zato, dok gledam u more, u mul i u te ljude u daljini, jasno mi je da su Firule puno više od pješčane splitske plaže za nas koji smo tamo skoro svakog dana. I zato živjele Firule bez puno furešta, živio mul, i živio taj naš mali mikrokosmos na pijesku!
