Za Ajme portal piše: Matija Jurić Kapetanović
Često mi po društvenim mrežama izlete oni ASMR reels. U njima žene nakon kupnje slažu hrpe artikala u razne spremnike i pritom lupkaju noktima. Dok gledam te kadrove, mislim na svoj ponos i posude. One pričaju sasvim drugačiju, stvarnu priču o domu.
Kreatorice prebacuju namirnice iz izvorne ambalaže u niz identičnih spremnika. Pritom nema objašnjenja što naprave s ostatkom proizvoda. Njihove su ostave besprijekorno organizirane i bez ikakvih “stršećih” vrećica. Idealno je da gledateljice osjete poriv za kupnjom. Na tom računu kreatorica na kraju i zarađuje.
Odrasli kao djeca pred izlogom sa slatkišima
Moja klasična prva reakcija nije “i ja bih to!”, nego bacanje oka na komentare prepune divljenja i goruće želje za tim predmetima iz reela. Prva pomisao mi bude kako se odrasli ljudi generalno ne razlikuju puno od djece nad kojom jako često imaju potrebu provoditi odgojne mjere kad je u pitanju kupnja npr. slatkiša ili nekih aktualnih sličica.
Istovremeno, nad sirotim odraslima nitko ne provodi odgojne mjere kad je u pitanju uzbuđeno klikanje po webshopovima sa skladištima na Dalekom istoku.
Kuhinja u kojoj “pršti život”
I onda bacim oko po svojim kuhinjskim policama za koje sam namjerno htjela da budu otvorene (a ne zatvoreni ormarići) i da iz njih pršti život! Kad kažem „život“, mislim primjerice na:
- Jednu presavršenu široku plosnatu staklenku u kojoj su bili ručno izrađeni keksići dobiveni na poklon.
- Staklenku s hermetičkim poklopcem koju sam dobila u dotu od bivšeg šefa.
- Dvije staklenčice u kojima su bili ušećereni bajami – poklon s dragog vjenčanja.
- 5 velikih staklenki od kave koje mi je poklonila materina prija jer zna na što se palim.
- Hrpu Podravkinih staklenki raznih veličina koje predstavljaju sudbinsko poklapanje omiljenog proizvoda i ambalaže s koje se lako skida etiketa.
Gdje je nestala osobnost?
I ne mogu poreći da ti ASMR reels nisu i mome oku ugodni, ali to mi nije realan život! To mi je kao bijeli interijer sa nekom trendy vazom nasred stola u kojoj se na tjednoj bazi mijenja svježe cvijeće. Da, predivno je to, ali koliko je to stvarno ŽIVOT, koliko takav interijer ima duše i osobnosti?
Nitko me ne može uvjeriti da je ikakva kupovna „vintage“ vaza i ikakvo kupovno cvijeće više „chic“ od ove moje vaze – boce gina ispijane s dragim društvom tijekom jednog divnog ljeta, i ovog cvijeća – suhog crnog kima pažljivo praćenog po babinim seoskim livadama.
Otpor konzumerizmu i naslijeđe koje nema cijenu
Webshop organizatori obećavaju puno, ali često budu kao spomenuto cvijeće koje stalno trebamo mijenjati kako bi cijela ta šira slika imala smisla. Nije li zapravo ironično, a i besmisleno, da želimo svome domu dati dušu uz pomoć predmeta kratkog roka trajanja, proizvedenima u sumnjivim uvjetima na drugom kraju svijeta?
Živimo u vremenima nikad većeg konzumerizma i nikad veće nužnosti da taj isti smanjimo. Ta moja prenamijenjena boca od gina nije škrtarenje nego simbol odluke ili čak otpora da za svaku sitnicu posežem za novčanikom.
Budući da u svome otporu planiram ustrajati doživotno, moji potomci mogu biti sigurni da će od mene u nasljedstvo barem dobiti stakleninu čija je vrijednost – neprocjenjiva. A što je još važnije, znam da je baba na mene ponosna!
Ostale Matijine tekstove pronađi ovdje.
