Za Ajme piše: Anamarija Buzolić Mrklić
Kolumna: Odvjetnica u pelenama
Dok trčim iz jedne sobe u drugu, jer baby stereo plaču, u glavi brojim što sve trebam napraviti. Koga upoznati, što zamoliti, koji spis uzeti.
Probudila sam se pola sata ranije da se u miru istuširam, ali senzori malene su kao u šišmiša. Nisam se ni iskrala iz sobe, lagano na prstima, sirena se oglasila. Uzela sam je sa sobom, smjestila u viper/sergolino/ležaljku, pa je kraljica mogla nastaviti s monologom gugu, baba i gledati u svoju majku. U fazi je isprobavanja glasovnih mogućnosti pa joj je kričanje nevjerojatan izazov. Opernu pjevačicu bi ostavila bez daha. Krik je bio dovoljan da se senzor prvorođene uključi te da počne dozivati mamu-papu (za nju su mama i tata jedno). Unatoč mom dovikivanju da sam tu, da se mama tušira, oblači, nije bilo dovoljno.
Ton bez slike ne znači ništa. Plač. Taman da se i malenoj svidi.
Uzela sam ih obje u naručuje i nakon uvjeravanja da ih volim najviše na svijetu i da su one moje ljubice zubice krezubice, primirje je započelo. Taman toliko dugo da sam uspjela nanijeti prvi (i jedini) sloj pudera i namazati jedno oko. Jednu brzinski oblačim dok druga čeka baku Aku. Spas u zadnji čas.
S prvorođenom u naručju trčim u automobil. Ona baš želi sama otključati vozilo, ali se boji stati pored njega jer su tu i drugi brbr-movi. Riješili smo i taj problem, palim auto, ona viče koju pjesmu odabrati. Pogađam iz prve, stavljam ju na ponavljanje i krećemo…
Gledam svoju ljepoticu u retrovizoru i mislim se kako li je brzo narasla. Primjećujem suzu u njenom oku. Stvarno je dirljiv “Zeko i potočić”. Dijete mi je nadareno – s dvije godine prepoznaje bit pjesme. Zaluđena njenom pameću ne čujem tiho”mačić nema mačića”. Ništa od Mense – zaboravila je svoju macu koju nosi svugdje za sobom i od tuda suza u oku. Dok se okrećem na semaforu pokušavam se sjetiti gdje ju je mogla ostaviti, da ne gubimo previše vremena u traženju.
Mačka u krilu, zeko na CD-u i spremni smo na najmučniji dio dana. Rastanak za vrtić je prestresan. Suze, poljupci, MAMA.
Jednooka mama je i to preživjela i pravac sud.
Odavno nisam posjetila svoje radno okruženje i treba se pokazati u najboljem svjetlu. U ovom modernom dobu mame su prve na udaru. Ne znam odakle ljudima pravo komentirati naš izgled, svježinu, izrast?! Pa mi smo nedavno rodile. Školovane smo, razmažene i totalno nespremne na ulogu kućanice (vratite domaćinstvo u školu), a vi tražite da smo fit, fensi i s pitom na štednjaku?!
I moj mikro svijet je okrutan – traži se dlaka u jajetu, a ja ju ne dam. Vadim ostatke kozmetike iz čupavog ruksaka, mažem ono nenamazano oko, nanosim rumenilo i svoj zaštitni znak – crvenu šminku na usne. Starke mijenjam štiklama, iz kese vadim fensi torbu i kričavo žuti sako (uhvatila sam ga nedavno sasvim slučajno u jednom od rijetkih preleta preko shopping centra). Izlazim iz automobila, raspuštam kosu, zabacujem je gore dolje (ukočio mi se vrat, ajoj). Lokne su postojane – osjećam se kao u onoj reklami kada ženska skroz babasta, promjeni imidž u super koku.
Ispravim se i poput prave plavuše govorim si “Hodaj ženstveno, noga ispred noge, opusti se. Ležerno nosi torbu i ne vrludaj s aktovkom.” Nije lako tijelo na brzinu reprogramirati, ali uspijevam i to.
Sa smiješkom na licu ulazim u sud. Komplimentiraju mi, a ja odmahujem rukom, pih ovo je ništa. Prava sitnica. Sve staro sto godina. Frizura? Nešto nabrzinu. Štikle? Ma ja u njima i po kući hodam. Djeca? Anđeli pravi- nikada ne plaču. Sve je u dobroj organizaciji!! Haha Htjela sam vas nešto pitati…
Ostale kolumne potražite ovdje.
