Za Ajme piše: Anamarija Buzolić Mrklić
Kolumna: Odvjetnica u pelenama
“Proljeće je, a u meni nemir, od sreće bih zagrlio svemir” već par dana svira u mojoj glavi. Baš mi je šteta što Luku u zanosu nismo poslali na Eurosong. Sladak je, opušten, a i melodija lagano osvoji uho. Nemamo sreće. Za to zastarimo svake godine.
Živa su sjećanja navijanja i iščekivanja glasovanja iz dječjih dana u roditeljskom društvu, a mladenačkih s “ekipom”. Neizostavno je bilo interno klađenje koliko li će nam bodova udijeliti Malta, Cipar ili Slovenija. Fascinacija riječima “Deux points” zaslužni su za moju ljubav prema francuskom jeziku (kao i rodbina diljem Francuske i njenih ex kolonija).
Priznajem da Eurosong nakon ne prolaska Luke na Dori baš i nisam gledala do NJEGA – Baby Lasagne. Sladak, je, opušten, a i melodija lagano osvoji uho. I tijelo.


Spas od depresije
U svakom slučaju, depresija je riješena poskakivanjem, dignutom rukom i potragom za miljetićima. Ne znam što me više razveselilo, što se mogu neopterećeno bacati u ritmu ili ukrasiti kuću onako kako ju je mama ukrašavala. Moram priznati da je široki ekran prikladniji za miljetić, jer si na njega još i vazu s rezanim cvijećem mogao staviti, po mogućnosti s ružama.
Da, da i mame pate od depresije. Naravno, ne mislim na kliničko stanje, mentalnu bolest, već sveprisutniji izraz za povremenu otupjelost. Uhvati me u trenucima kada mi život izgleda poput rada na traci. Red hranjenja, red posla, red igrališta, red učenja, red hranjenja, red spavanja, red hranjenja( nastavi niz).. U fazi dvostrukih pelenašica do podne bih promijenila 6 (šest) guza. A donedavno sam do tada još bila u krevetu. Ok, barem jednom tjedno. Nakon cijelo noćnog tulumarenja. Danas bih rado u podne u krevet. Svoj. Sama. I taman kada su se velike osamostalile, došla je Treća. Sreća.
Općepoznata je činjenica da umor rješavam hranom. Umišljam si da mi je tijelo jukebox, pa si hranom naručujem odmor. Posvetila sam si i pjesmicu temeljenu na “Getaninu” Harija Rončevića: “iako sam buca i ja sam žena, volim parfeme i gola ramena. Lijepo sam rekla da mi ju ostavi i prvom je prilikom obukla na kavi ..aaaa”.
Getanin mi je jedna od dirljivijih pjesama i nadam se da Hari neće uzeti za zlo moj prepjev. Jer dirljivo je i to što me unatoč kilaži nije prošla volja za dotjerivanjem. Dobro, dobro, ima dana kada izgledam poput prožvakane kobasice, no većinom želim izgledati fensi. Makar i u trenerci. Fensi trenerci.
Proljetni umor
Upravo sunce ljekovito utječe na moje raspoloženje. Jedino sam u proljetnim danima pomalo trutova, pospana. Ne, nije to od dugogodišnjeg nespavanja. Najstarija bi se poput Herry Pottera stvorila između Dragog i mene. Sumnjam da je imala čarobni lancun. Dok se pokrivala dekom nije iskakala iz krevetića. No čim bi temperature dosegle plus 20 stupnjeva, evo i nje. Taman da nas utopli.


Mlađa je prošla fazu noćnog plakanja. I dnevnog. Veoma neobično dijete. Na “ne” bi reagirala krokodilskim suzama. Opet neke dvojbe. Reći joj ili ne, pitanje je sada. Lako je reagirati, objasniti u staloženoj situaciju- ali nekada je presudna brzina. Ne dirati psa koji šeta (i taman je u fazi pokazivanja zubića), ne preskakati ogradu, ne kruh s poda stavljati usta- aaaaaaa. Suze. Baš meni plače. Majci koja ne može podnijeti plač ni susjedovog magarca kamoli vlastitog djeteta. Faza. Treća je još s nama u sobi. Sreća.
Proljeće je sinonim za ležernost, pa sam se i ja jednom dok su velike bile male ufilmala da sam turbo ležerna i na dvostrukom sistematskom se pojavila s ručnom torbicom. Dragi me je u čudu gledao dok smo ležerno šetali s curama. Bez nepotrebne prtljage – rezervne odjeće, pelena, vlažnih maramica. No bezobzirna ležernost se u trenucima posrtanja skrila iza neugodnosti. Izdala me kada se mlađa popiškila po svoj odjeći, kada nisam imala tetra pelenu kako bi ju izvagali i izmjerili, te netragom nestala kod inzistiranja velike na vlažnim maramicama. Pedijatrica im je divna i sve je nadomjestila, osim mog osjećaja ljutnje na ležernost.
Nema veze “proljeće je i miriše trava, srce kaže prodat će se krava“.
Unatoč svemu , tugica me uhvati kad pomislim da će i one brzo pjevati:
„Ay, I’m big girl now, I’m ready to leave ciao, mama, ciao“
I nedostajat će im naših 5 mačaka.
Meow cat. Please meow back.