Prvi toplinski val je službeno iza nas. Međutim asfalt je i dalje na solidnih 38 stupnjeva. To znači da moj hod do posla izgleda kao da sam krenula pješice do pakla. Znoj kapa sa svih strana, kao da sam sad iz tuša izašla. I onda, s preživjelim ostatkom dostojanstva i maskarom koja mi polako migrira prema bradi, napokon zakoračim u ured. Očekuješ spas, oazu, onaj filmski trenutak kad ti vjetar mrsi kosu dok ulaziš u prostoriju.
Umjesto toga, ulazak u ured ljeti postao je ruski rulet. Može me dočekati temperatura za pingvine ili pakao, ovisno o tome tko je prvi stigao na posao i ščepao daljinski od klime.
Je li idealna temperatura prostorije zapravo mit? Nešto poput savršenih traperica koje ti istovremeno podignu guzu i ne urezuju se u trbuh dok sjediš?
Uredski rat na 38 stupnjeva
Ja mislim da u svakom uredu na svijetu postoje dvije frakcije ljudi. Nema sredine, nema kompromisa, samo čisti temperaturni radikalizam. Ili je to samo u mom?
Imam ekipu „Vruće mi je na 24”. To su oni koji u uredu stalno pušu koliko je vruće, mašu nekim papirima ispred lica i imaju onaj fiksni pogled uperen prema daljinskom upravljaču klime. Za njih je sve iznad temperature Antartike – tropski pakao. Da se njih pita, u uredu bismo imali doslovne pingvine, a ne one na kojima je tiskan naš logo.
I dok jedni u klimi vide vrhunac civilizacijskog dosega, drugi u njoj vide neprijatelja koji im podmuklo, kroz ventilacijske rešetke, krade zdravlje. To je ekipa „Razbolit ćete se ako je klima upaljena“. Oni će radije imati širom otvorene sve prozore i napraviti takav propuh da papiri s ugovorima lete po uredu kao konfeti, nego dopustiti da se upali to zlo.
To je sukob svjetova koji se ne može riješiti niti jednim kompromisnim gumbom na daljinskom upravljaču. Jer ako stavimo na 25 stupnjeva, nismo postigli mir. Samo smo učinili da svima bude podjednako loše. Prvi i dalje tiho zakuhavaju, a drugi i dalje panično prate strujanje zraka.
Dok mi radimo u klimi, drugi su na plaži
Pa se mislim, možda te rasprave oko klime nikad zapravo nisu o klimi. Te male, apsurdne uredske bitke nam trebaju da skrenemo misli s one stvarne, velike životne realnosti. Ljeto je, a mi smo u uredu. Dok s laganom dozom ljubomore skrolam Instagramom i gledam storije ljudi koji leže na plaži, pijuckaju hladan gin-tonik i jedini im je problem jesu li ulovili dovoljno hlada, ja sjedim pod neonskim svjetlom i raspravljam o Celzijevim stupnjevima.
Lakše je voditi tihi rat oko daljinskog upravljača nego priznati sebi da bismo u ovom trenutku svi radije bili bilo gdje drugdje, samo ne na poslu. U tih deset kvadrata, s daljinskim u ruci, barem imamo iluziju da o nečemu odlučujemo. Kad već ne možemo odlučiti da kolektivno ugasimo kompjutere i odemo na godišnji do daljnjeg.
Dok se to ne ostvari, čuvajte svoje kolege, sanjajte more i, molim vas, ne dirajte daljinski. Neke bitke jednostavno nisu vrijedne još jednog sastanka.
P.s. svaka slučajnost sa stvarim osobama je slučajna. Ili nije?
