Evo nas opet. Službeno je završila još jedna školska godina. Dok klinci s olakšanjem bacaju torbe u kut, nama roditeljima se pali crveni alarm u glavi.
Počinje ljetni godišnji odmor za djecu. Trajanje? Sitnica. Tri mjeseca. Ili, da budemo precizniji – ravno 12 tjedana. Ni više ni manje.
Pod stavkom “djeca” ovdje se računaju svi: od prvašića i drugašića do onih u srednjoj školi.
A sad jedno nagradno pitanje za milijun eura: gdje su u toj priči roditelji?
Surova matematika Zakona o radu
Idemo malo pogledati matematiku i Zakon o radu. Prema zakonu, minimalni godišnji odmor za zaposlenu odraslu osobu iznosi 20 dana. Neki sretnici s godinama staža, djecom ili kolektivnim ugovorima doguraju do maksimalnih 28 dana. Prosjek u Hrvatskoj je nekih 24 dana.
Znači, ako imaš sreće, imaš jedva 5 tjedana godišnjeg za čitavu godinu.
I tih pet tjedana moraš krvavo rasporediti na Božić, Uskrs, pokoji produženi vikend i,naravno, ljeto. O nekom putovanju da i ne pričam, to planiramo kao da idemo na Mars, nadajući se da će nam ostati koji dan viška.
Znači, matematika je jasna: djeca imaju 12 tjedana slobodno, roditelji u vrh glave 3 tjedna ljeti (većinom 2). Što je s onih preostalih 9 ili 10 tjedana? Tko tu koga?
Mit o državi u kojoj nitko ne radi
Dugo sam vremena, priznajem, bila naivna. Mislila sam da život ide nekim linearnim, logičnim tijekom: ideš u školu, studiraš, završiš faks, izađeš na tržište rada, zaposliš se, stvoriš obitelj i balansiraš.
Međutim, s godinama (i s djecom) shvatila sam jednu bizarnu istinu: većina ljudi u našoj državi zapravo ne radi klasičan, fiksni posao.
Pod klasičnim poslom mislim na sve one poslove koji zahtijevaju da si negdje prisutan i odradiš svojih 6 ili 8 sati svakog božjeg dana – bilo u jednoj smjeni od 8 do 16, bilo u dvije ili tri smjene ili radnom subotom. Tu računam i urede, i naše doktore, medicinske sestre, policiju, prodavače.
Kako sam shvatila da sustav ne funkcionira?
Šamar sam prvi put dobila kad je moja prvorođena kćer krenula u jaslice. Redovito je bila prvo dijete koje ujutro dolazi u vrtić i doslovno zadnje koje odlazi. Povijest se ponovila i s drugim djetetom.
Tada sam primijetila da su moja djeca među rijetkima u grupi koja uopće idu u dežurstvo. Ostaje ih dvoje ili troje po grupi, i to ako.
Shvatila sam da hrpa mama (i tata) vrtić zapravo doživljava kao neku ležernu čuvaonicu. Dovode djecu u 9 ujutro, a kupe ih već iza ručka, u podne. Šetnja, kavica, laganini. Rade li svi ti ljudi ili su blagoslovljeni babama, didama i obitelji koja uskače da djeca nisu “osuđena” na odgojne ustanove?
Ja radim. I što sad s djetetom od 7 godina?
A gdje sam tu ja? Ja je*eno radim. Imam 36 godina i ni više ni manje nego punih 12 godina radnog staža. Odmah nakon magisterija uskočila sam u radno odijelo i od tada nisam stala. Nemam pauze, nemam praznike od tri mjeseca. Imala sam dva porodiljna, i njih sam provela polu radno.
Tko mi čuva djecu dok radim? Sustav. Jaslice, vrtići, a uskoro i cjelodnevni program u osnovnoj školi.
Moje prvorđeno dijete na jesen kreće u prvi razred osnovne škole. I ja sam u blagoj panici. Kako je moguće da mi kao društvo sustavno nemamo nikakvo rješenje za mlađu djecu čiji roditelji moraju raditi cijelo ljeto?
Koje su nam opcije?
Prvi instinkt svakog roditelja je prepustiti se ljetnim kampovima. I da, ima ih, ponuda pršti od robotike do jahanja, ali sustav se i tu pobrinuo za hladan tuš. Ti kampovi ne traju cijelo ljeto – traju tjedan, maksimalno dva. Što je još gore, većina ih završava u podne ili u tri popodne. Što da radim s djetetom u tri popodne ako radim do pet? Matematika opet ne štima.
Druga opcija je ona od koje se svakom roditelju stišće želudac: ostaviti dijete samo kod kuće. I to ne na sat vremena, nego na punih devet sati. Jer ako radiš od osam, iz kuće izlaziš u 7 i 30, a vraćaš se najranije u 4 i 30.
Zanimljivo je kako u teoriji svi mislimo da je to ujedno i protuzakonito. Godinama slušamo urbane mitove o Obiteljskom zakonu i famoznoj granici od 10 godina ispod koje djeca ne smiju ostajati sama. Zakon zapravo nigdje ne zabranjuje da dijete ostane samo, niti definira točnu dobnu granicu. Sustav je, dakle, u potpunosti oprao ruke: zakonski te nitko ne sprječava da prvašića ostaviš samog s daljinskim i hladnim ručkom dok ti zarađuješ za život. To što je to društveno, moralno i emotivno suludo, to je isključivo tvoj problem.
Kako ljetne praznike rješavaju civilizirane zemlje?
Zašto nemamo kraće ljetne praznike, a bolje raspoređene odmore tijekom godine, kao što to rade neke druge, organiziranije zemlje?
Dok se neke europske države snalaze s posve razumnih šest tjedana ljetnog odmora, naša djeca “gule” gotovo tri mjeseca u komadu. Naravno, ukupni broj slobodnih dana kroz godinu nam je u globalu sličan, ali fora je u tome što su ga na zapadu pametnije rasporedili. Oni funkcioniraju po sustavu “malo uči, malo odmaraj”, pa svako malo imaju kraće predahe – u jesen, na zimu i na proljeće. Kod nas je, s druge strane, sve nagurano u ljeto…
Kako to rade u Europi?
U Nizozemskoj ljetni praznici traju samo 6 tjedana. Osim toga, praznici su rotirajući po regijama kako se ne bi stvarale gužve na cestama i u odmaralištima, a škole nude produžene boravke koji prate radno vrijeme roditelja.
Šveđani također imaju ljetne praznike, ali njihovi instituti za slobodno vrijeme (Fritidshem) otvoreni su tijekom cijele godine, uključujući i ljeto. Ako roditelj radi, dijete ima osigurano mjesto u ljetnom boravku pri školi.
Kod njih je normalno da sustav prati ritam gospodarstva i radnog čovjeka. Kod nas se i dalje živi u iluziji iz prošlog stoljeća – da svako dijete ima baku i djeda na selu koji jedva čekaju preuzeti brigu o unucima na tri mjeseca, dok roditelji odrađuju ljetne smjene.
“Baka-servis” je u Hrvatskoj na aparatima
I tu dolazimo do zadnjeg mita: Pa čuvat će ih bake i djedovi.
Oprostite, ali ima nas koji nemamo baka i dida servis na brzo biranje. Nisu nam na dohvat ruke, ne žive na pragu naše kuće, niti u istoj ulici.
A čak i da jesu – ima nas čiji bake i djedovi još uvijek rade! Ljudi moraju raditi do 65. ili 67. godine života. Kako da mi mama i tata čuvaju sedmogodišnjaka ako i sami ujutro u 7 idu na posao?
Ovaj sustav je skrojen za neka prošla vremena, za društvo koje više ne postoji. Skrojen je za obitelji u kojima netko ne radi, ili za vremena kada su u kućanstvima živjele tri generacije pa je uvijek netko bio doma.
Danas? Danas je ovo preživljavanje… za odabrene super, za nas šljakere i ne baš.
