Za Ajme portal piše: Matija Jurić Kapetanović
Sjećam se kad sam prvi put gledala film Vr*g nosi Pradu 2006. godine. Odmah sam se prepoznala u liku smušene Andy. Ona na početku filma nema pojma o modi. Ipak, jedna scena mi se zauvijek uvukla u pamćenje.
U toj sceni na Andyn stol svako jutro slijeće novi kaput i druga torba. Njena okrutna šefica ih bešćutno baca. Budući da se lik šefice temelji na stvarnoj osobi, zapitala sam se koliko ta žena ima odjeće. Gdje to sve stoji? Što se s tim radi nakon samo jednog nošenja? Pitala sam se koliko ljudi živi sličnim stilom života. Takve stvari se multipliciraju do astronomskih količina.
Od jednog kofera do ormara koji pucaju
Imala sam tada 20 godina i bila sam studentica u drugome gradu, a moja kompletna sezonska odjeća je mogla stati u jedan veći kofer. U to vrijeme počele su se kod nas pojavljivati prve high street trgovine i prvi put sam dobila svijest o tome da je sezonsko obnavljanje garderobe uobičajena pojava, za razliku od mog životnog stila da se novo kupuje jedino ako se dotadašnje preraste ili nepopravljivo uništi.
Ponešto svog skromnog studentskog džeparca znala sam potrošiti u nekom od tih dućana u vidu takve sezonske obnove, ali s vremenom mi je počelo ponestajati mjesta u ormaru te sam kroz donacije rješavala svoje viškove.
Sjećam se nekih trendsetterica s faksa koje su pratile trendove i onda se opet u meni pojavilo pitanje s početka priče – kako te cure to sve stignu pratiti, isprobavati, kupovati, gdje im i kako to stoji? Ma zapravo tko to sve uopće smišlja, proizvodi, koliko kontejnera i šlepera putuje ovim svijetom prevozeći odjeću – koja nam zapravo niti ne treba?
Cijena jeftine odjeće i pad kvalitete
Fast forward 20 godina poslije, proizvodnja odjeće je strahovito povećana, a sezonske izmjene odjeće u trgovinama postale su puno češće – mjesečne, dvotjedne, ma čak mi se čini i tjedne. Pucaju nam ormari, humanitarne udruge imaju toliko odjeće da je više ne primaju, obale Afrike su preplavljene tekstilom; proizvodnja odjeće se odvija u sve sumnjivijm uvjetima, a kvaliteta i cijena su joj na sve nižim razinama.
Odjeća spada u kategoriju stvari kod kojih je kvaliteta jako „namjerna“ tj. uvjetovana nabavljanjem kvalitetnih sirovina, posvećenosti dizajnu i proizvodnom procesu, urednim i dobrim radnim uvjetima i stalnoj kontroli cijelog procesa. Logično je da produkt takvog procesa ne može biti jeftin. Dakle, ako je neki novi komad odjeće jeftin – tu nešto mora biti sumnjivo.
Što će u budućnosti biti pravi „vintage“?
Istražujući i kupujući second hand odjeću i modne dodatke zadnjih godina, došla sam do zanimljive spoznaje. Neki luksuzni brendovi izbacuju linije proizvoda za šire mase po malo povoljnijim cijenama, a naravno da to uključuje i komercijalnije materijale iz obitelji plastike (čitaj: kratkog su vijeka trajanja). U suštini skupo platiš brendov logo.
Istovremeno sam primijetila da brendovi brze mode periodično izbacuju skuplje linije proizvoda koji su od kvalitetnijih, prirodnih materijala i kvalitetnije izrade. I onda sam došla do zaključka da je tu došlo sve naopako!
Nekada se termin vintage smatrao rezerviranim za npr. Dior ili Chanel torbice koje su nosile dame iz visokog društva, a second hand je bio naziv za odjeću nas običnih smrtnika. Gledajući kako stvari stoje danas, ispada da će za 20 godina biti logično reći da u kategoriju vintage spada kvalitetna pamučna majica proizašla iz lanca brze mode, a ne poliester torbica luksuznog brenda – unatoč tome što na sebi nosi „bitan“ dizajnerski logo.
Birajmo pametnije
Moja odluka da kupujem second hand svakim danom sve više jača. Ponosim se svojim ulovima. Želim pokazati kako se na platformama poput Vinteda nalaze bolji komadi nego u šoping centrima. Takav pristup je puno bolji za budućnost našeg planeta.
Iščekujem drugi nastavak filma, ali razmišljam i o trećem dijelu. Izvrsno bi mu odgovarao naslov Vr*g nosi second hand. Kako je krenulo, Pradina torbica iz budućnosti mogla bi se raspasti na suncu. To će se dogoditi ako je zaboravite maknuti s izravne vrućine.
