Znate ono kada jednostavno zapi*dite da morate negdje otići na put? S djecom, naravno, jer mužu je 40. rođendan, jer su praznici i jer nema baš nikakvog smisla ostati doma. E, pa tako sam ja zapizdila i odlučila da spajamo 1.1. i 6.1. – kao svaki pošten Hrvat – i da idemo negdje.
Kod biranja lokacije suptilno sam zanemarila jedan „nebitan“ detalj: vremensku prognozu. Što će se pokazati apsolutno ključnim za ovu našu bosansku avanturu, no krenimo redom.
Plan koji je (na papiru) bio savršen
Rezervirala sam hotel u kojemu smo već bili, skoro pa na samom vrhu planine Trebević iznad Sarajeva. Plan je bio idiličan:
- Prvi dan: Idemo u Sunnyland na one njihove sanjke na struju (Alpine Coaster) i spuštamo se žičarom do Sarajeva. Jer, iako smo u Sarajevu bili more puta, žičarom u grad nismo išli nikad.
- Drugi dan: Lagano Jahorina, kako bi gospođa (ne ja, moja kćer) mogla malo skijati.
- Treći dan: Bjelašnica, jer što da ne? Nismo bili.
- Za kraj: Malo bazena u hotelu na Trebeviću, odlazak u Mostar na ručak i kući pjevajući.
Spoiler alert: Od cijelog plana, jedino smo u bazenu završili.
Kada se “malo snijega” pretvori u 50 nijansi bijele
Krenulo je snježiti. Ali ne onako lagano, romantično, za Instagram. Padalo je cijeli dan i cijelu noć dok nas nije doslovno zarobilo na Trebeviću. Napadalo ga je sigurno više od 50 cm.
Pokušali smo mi, dok još nije bila totalna blokada, s jedne planine otići na drugu još veću, ali smo se na četvrtom kilometru od hotela naglo predomislili. Točnije, kad nam je auto krenulo kliziti prema provaliji. Problem? Nismo se mogli ni spustiti, ni vratiti. Zapele su gume na uzbrdici, u blatu, ledu i snijegu, s dvoje male djece na stražnjem sjedalu.
Situacija nije izgledala nimalo obećavajuće dok nam nije naletio jedan momak u BMW-u. Hvala ti, Mirza! Pomogao nam je da se okrenemo i izvučemo iz blata te smo se nekako domogli vrha Trebevića i našeg hotela.
Dalmatinci na snijegu = kaos.
Drugo jutro? Auto nismo ni vidjeli. Samo bijelo brdo tamo gdje smo ga parkirali. Lopata u ruke i ajmo – otkopavaj. Ubrzo su svi gosti hotela radili isto. Pomagali smo jedni drugima u nevolji, a da stvar bude bolja, u hotelu sami Dalmatinac do Dalmatinca.
Ljudi koji sa snijegom imaju veze koliko i ja s lansiranjem raketa. Tu su muževi kolektivno odlučili da je to to od snijega za cijelu 2026. godinu!
Iako zarobljeni, bilo nam je relano super jer smo se skompali s ekipom. Oko hotela šuma, staza za sanjkanje, potočić, a u hotelu bazen, spa, igraonica i odlična hrana. Biti zarobljen na Trebeviću zapravo i nije bilo loše… sve dok nismo ostali bez struje.
Potop u podrumu i bosanska kafa na plinu
Onaj slatki potočić kraj hotela postao je rijeka od silnog snijega, kiše i leda. Probio je u podrum hotela gdje su bazen, wellness i igraonica, ali i server soba, struja i namirnice.
Sve je “palo u vodu”, doslovno. Isključili su nam struju i agregat, čisto da se ne zapalimo. Ostali smo bez grijanja i Wi-Fi-ja. No, moram pohvaliti zaposlenike hotela i dežurne službe koji su marljivo radili da izvuku maksimum iz te situacije. Mi gosti, i svi ovi naši Dalmatinci, dali smo ruke koliko smo mogli, a onda smo se spakirali. Hotel sigurno neće raditi par dana, ali vjerujem da će se cijela šteta brzo sanirati.
Zadnje jutro na planini: bosanska kafa skuhana na plinu, doručak koji su nam domaćini spremili kako god su znali i zbrisali smo KUĆI. Cijelim putem snijeg, kiša i gužva na cesti.
Pamtit ćemo mužev 40. rođendan još dugo, to je sigurno. Sarajevo, volimo te, ali sljedeći put dolazimo kad procvjetaju zumbuli! P.S. Gdje na skijanje u BiH pogledajte ovdje.