Za Ajme piše: Anamarija Buzolić Mrklić
Kolumna: Odvjetnica u pelenama
Najdraži rođendanski poklon mi je bila bicikla. Bez konkurencije. Roza ponica. Baby roza. Ljepša od Barbie roze. Boja ušećerene vune. Opipljiva je bila sreća koju sam osjetila vidjevši NJU kroz ključanicu. Osjećam kako mi srce tuče od uzbuđenja, suze radosnice kapaju na pločice dok stojim prilijepljena na zaključanim vratima podruma. Načula sam razgovor roditelja i otkrila Tajnu.
Osmogodišnja djevojčica je postala kraljica svemira. Svaka čast bratovom plavom BMX-u s banana sjedalom, on odlazi u povijest. Odlazi u povijest zajedno s polovicom prednjeg zuba koji sam izgubila ljubeći beton. Ja imam Pony. Ponicu. Rozu.
Zajedno smo prešle kilometre i kilometre ceste, makadama, šume i pokoje stepenice. Dotjerivale smo se, maskirale, dodavale svjetla, zvona, skidale blatobrane, kočnice, ovisno o vremenu, dobi i trendu. Da, da i tada su se pratili trendovi, ma koliko mi šutjeli o njima. Ne znam kada, kako i zašto nešto tako sjajno postane OUT. Vožnja ponicom se zamijenila vožnjom skateom, busom, automobilom…
Ostala bi zaključana u podrumu mojeg sjećanja da prije par dana gurajući trenutnog ljubimca na četiri kola nisam susrela poznanicu na biciklu.
Radni dan. 9:34 ujutro. Majka dvoje djece. Ona i bicikl. Sami. Razmijenile smo dvije – tri kurtoazne o djeci i vremenu, kada je otpedalirala na fensi šmensi stobrzinci utegnuta u prigodne tajice pijući neki extra ultra sportski napitak. I tada mi se ukaže moja ponica. Roza. Iz mašte me prene vika iz kolica: “Mama seka me guva, vozi”. Napijem se i ja – vode iz Hello Kitty bočice, uhvatim zalet i krenemo. Namjera proizviđača mojega ljubimca na kotačima nije bila napraviti TWIN, no ja sam uspjela ugurati dvije curice u jedna kolica. Ne mogu se pohvaliti svojom dosjetljivošću, ukrala sam patent Sunčici.
Guram i razmišljam. Znam li još uvijek voziti bicikl? Kažu, to se ne zaboravlja… hm. To nisam zaboravila. Materijalne dokaze upravo guram. Ali kada ću imati vremena sama voziti bicikl? Ne računam Irenu, koja je s malcem na biciklu proputovala Lijepu našu. Ovo nije banalno pitanje vremena i vožnje, već filozofsko zadiranje u sferu odabira načina života.
Odlična tema babinjaka. Prikladna (i) za solistice.
Pitam se: “Kada mama može voziti bicikl? Ujutro, radnim danom, sama? ”
Moja prijateljica Tanja kategorički tvrdi: “nikada” i pojašnjava “dok rodiljni dopust traje usredotočena si na bebu, a kada dijete malo naraste onda trebaš raditi. Ma uopće nisu lude hvatačice naprimjer – nogometaša. Unatoč našim dvjema plaćama imat će skuplju torbu od mene, bolje cipele i dignutu guzu. Jer vozi bicikl.”
“A šaranje, seljakanje, javni život”, upozorava Toni, “gdje je u cijeloj priči ljubav, sreća, osobno zadovoljstvo?”
“Ne budi naivna, pa može biti siromašan kao crkveni miš, pa šarati sa strane, seljakati se radi glupog posla, tvojega naprimjer, a tko ne bi volio sliku svoju ljubiti u novinama?”, proturječi Meri, “a ljubav se može dogoditi i s njim. I još ćeš voziti bicikl”.
Uglas se počinjemo smijati uz zadirkivanje i prisjećanje svih onih tipova koje smo pro(pre)pustili radi nekih filmova feminizma, neovisnosti, jednakosti, ravnopravnosti. “Financijska neovisnost je sloboda.” kaže Ana “A i ti s tom biciklom. Kada si je zadnji put vozila?”
“Nije stvar u biciklu”, prosvjedujem
“Da je stvarno želiš voziti, vozila bi je i utorkom u 10 ujutro”,
“Ma znam.., ali… Al’ neće biti ponica. Roza. Baby roza. Ljepša od Barbie roze. Boja ušećerene vune.”
Prethodnu kolumnu “Gola istina” pročitajte ovdje.
