Za Ajme portal piše: Matija Jurić Kapetanović
Prije nekoliko godina društvenim se mrežama proširio jedan zanimljiv trend koji su propagirali milenijalci. Radilo se o promicanju životnog stila u kojem svjesno preskačeš krizu srednjih godina. Cilj je bio uskočiti ravno u takozvanu “bakica fazu”.
Ovaj se trend najprije pojavio u anglofonom svijetu. Naša domaća inačica zvučala je otprilike ovako: “Dosta mi je svega, dajem otkaz i selim se u Liku čuvati ovce.”
Budući da sam i sama hardcore milenijalka sličnih nazora, obje su me verzije pogodile ravno u srce. Međutim, brzo sam shvatila jednu važnu razliku. Za razliku od protagonista s društvenih mreža, ja u tu fazu uopće ne moram ulaziti. To je zapravo moj stil života otkad znam za sebe.
Zašto se nikad nisam zaljubila u gradski život
Prvih pet godina života provela sam na selu. Najviše vremena provodila sam uz svoju baku imenjakinju. Ona mi je bila sve i zbog nje sam danas takva kakva jesam.
Preseljenje u grad za mene je bilo iznimno stresno. Zapravo se nikad nisam u potpunosti prilagodila brzom urbanom ritmu. Iskreno, to nikad nisam ni željela.
Netko bi rekao da gradski život donosi bogatstvo sadržaja i laku dostupnost svega. Ukratko – svijet ti je na dlanu! No, ako mene pitate, gradski se život svodi na:
- neprestane prometne gužve,
- bahato ponašanje na cestama bez policijskog nadzora,
- razočaravajuću ponudu hrane u dućanima,
- odbojne mirise smeća,
- pojedince koji troše bogatstvo na skupe brendove, dok istovremeno izbjegavaju pravilno odlaganje otpada.
Jedina stvarna prednost koju dajem gradu jest blizina zdravstvenih ustanova za hitne slučajeve. Sve drugo – hvala, ali ne bih.
Kako je pandemija promijenila prioritete
A onda je stigla pandemija koronavirusa. Odjednom su urbanost i sve njezine prednosti postale potpuno nebitne. Nije više bilo šetnji po centrima, ispijanja kava na cool mjestima niti svakodnevnog shoppinga. Ostalo nam je samo ono čime smo napunili kuću. Morali smo se snalaziti s onim što imamo.
U mom slučaju to je značilo prestanak gubljenja vremena na beskrajne odluke o kupnji. Tada sam osvijestila misao koja mi je cijeli život bila u pozadini. Shvatila sam da mi ne treba većina stvari za koje su me uvjeravali da su mi nužne. Upravo tada započela je renesansa moje unutarnje bakice.
Renesansa moje unutarnje bakice
Moja unutarnja bakica donijela mi je tri važne životne promjene:
- Domaći kruh kao standard: Unutarnja bakica uvjerila me da trebam savladati pečenje kruha kod kuće. Danas smo toliko razmaženi domaćim kruhom da nam kupovni više ne pada na pamet. Vještinu sam usavršila toliko da cijeli proces mogu odraditi jednom rukom.
- Kulinarska snalažljivost: Bila mi je podrška kad god bih poželjela kukati jer ne mogu do dućana po vrhnje za kuhanje. Rezultat? Naučila sam raditi mliječni umak od drugih mliječnih proizvoda koje uvijek imam u hladnjaku. Takvih kulinarskih primjera imam napretek!
- Proaktivnost i popravci: Bila je uz mene svaki put kad bi nešto puklo, napuklo ili se otkinulo. Poticala me da sama smislim rješenje ili nađem zamjenu. Tako mi je kroz proaktivnost uštedjela stotine eura.
Kako je zapravo nastala mlad(a)baba?
Prije nekoliko godina odjednom mi je sinulo: moj karakter i stil života najbolje opisuje jedna riječ – mlad(a)baba!
Mladbaba je biološki mlađa žena koja nastoji živjeti najbolje od oba svijeta. Ona povezuje mudrost, jednostavnost i kvalitetu života naših baka s korisnim spoznajama modernog doba.
Ona predstavlja naš unutarnji kompas. Nažalost, mnogi su se prestali oslanjati na njega, prepustivši tu ulogu influencerima i reklamama.
U praksi to znači da se prije kupnje nove haljine u Zari ili još jedne tave prvo konzultiraš sa svojom unutarnjom mladbabom. Njezin najčešći odgovor na takve upite glasi: “Ma što će ti to!”
Mladoj babi, dakle, malo za sreću treba. To također znači da ona ne mora nužno živjeti na selu. Ona zna pronaći mir, usporiti i uživati u životu u svim okolnostima.
Na koncu, nisu sve bake sa sela. Život na selu nije preduvjet za mudrost i smirenost. Svaka “prava” baba ima moć da vas razoruža nježnim osmijehom i riječima “Sve će biti okej” čak i kada je najteže.
Nemoj čekati svoju „bakica fazu“ – kreni već sada!
Na isti način će i prava urbana mladbaba usred grada pronaći način za sretan život u sadašnjem trenutku.
Elena je u svom nedavnom članku Od štikli do štale: Zašto odjednom sve sanjamo o kokošima i kiselom tijestu? pisala o svojoj unutarnjoj borbi. Opisala je privlačnost urbanog života koji je izgradila s obitelji i maštanje o kućici na selu s kokošima.
Čitajući to, pomislila sam kako je Elena idealna kandidatkinja za utjelovljenje istinske urbane mladbabe! Zahvaljujući snažnoj motivaciji, ona već sada može unijeti elemente seoskog života u svoju gradsku svakodnevicu.
Može početi raditi zimnicu ili urediti mali vrt na balkonu. Zašto bi čekala deset godina? Čekanjem samo riskira da upadne u zamku krize srednjih godina s početka ove priče.
Upravo u tom čekanju i odgađanju leži cijeli problem. Odgađanje snova idealno je tlo za razvoj tihog nezadovoljstva. Njega ne primjećujemo svakodnevno, ali nakon nekog vremena upali nam se lampica uz misao: “Ajme, pa mogla sam puno ranije krenuti s ovim!”
Zato, ako osjećaš zov svoje unutarnje mladbabe, nemoj čekati! Kreneš li u tom smjeru barem na maloj razini, sigurno se nećeš razočarati.
Elena, ako odlučiš zasukati rukave već sada, rado ću ti pokloniti staklenke za zimnicu i razne sjemenke za uzgoj. Ako bude sreće, naći će se tu i koji kilogram domaćih smokava i rajčica!
