Što me ponukalo da idem u Bangladeš, nemam pojma. Jednom je jedan prijatelj spomenuo kako u Bangladešu još uvijek postoje parobrodi iz 1930-ih godina koji su i dalje u funkciji javnog prijevoza, i eto, sjeme se posijalo negdje u mojoj glavi i iz nje nije izlazilo.
Avantura zvana: Granični prijelaz
Kako sam pri posjetu Indiji htjela posjetiti Kolatu, grad u kojem je većinu svog života provela Majka Tereza, Bangladeš je bio samo jednu vožnju autobusom daleko, pa sam morala pokušati.
Rezerviram mjesto u autobusu i odlučim da ću vizu ipak raditi na granici jer je red za izradu vize u Kolkati bio prevelik, a i nisam imala potrebne formulare. Ovo je, po mom iskustvu, najavanturističniji granični prijelaz koji sam doživjela u svom životu.
Prelazak indijske strane granice bio je relativno lak s obzirom na to da imam vizu za više ulazaka, međutim, moglo je skroz poći po zlu. Moja je sreća što me je dopao divan carinik. Naime, moj nosač na indijskoj strani je pored mog ruksaka htio prokrijumčariti i nekakvu deku u kojoj je bilo umotano bog zna što. Napomenula sam cariniku kako je samo ruksak moj, a za deku nemam pojma. Nakon nekoliko minuta žustre svađe između nosača i carinika, carinik mi predaje ruksak i pušta me dalje. Sada mi je smiješno, ali tada sam se pošteno preznojila od same pomisli na indijske zatvore ili bilo kakve poslove s njihovom birokracijom.
Dolazim do granice Bangladeša, moj divan nosač pokušava mi pomoći koliko god može, no moj boravak na ovoj granici trajao je satima. Ne samo da je svima bilo zanimljivo vidjeti visoku plavušu koja sama prelazi granicu njihove izrazito siromašne zemlje, nego je ta plavuša još iz Hrvatske – “što je to, jel’ se to jede?”
Prvi službenik ne zna u koju kategoriju vize bi me svrstao jer je polu pismen i ne može pronaći Hrvatsku na svom popisu. Kolega mu aludira da bi to moglo biti negdje u Africi, pa nastaje panika da možda nemam ebolu. Odmah me trpaju u tzv. karantenu, koja je samo još jedna obična prostorija. Uspijem im objasniti da je Hrvatska ipak u Europi i da nema razloga za strah i paniku. Međutim, i dalje ne znaju što bi sa mnom pa me ostave u uredu glavnog komesara da ga tamo malo pričekam.
Dok čekam, dvije službenice u uniformama igraju igrice na mobitelu sa zvukom pojačanim na maksimum. Ispod obrve me pogledavaju i hihotaju se. Kada su ustanovile da ne grizem, i kada sam im uzvratila blagim osmijehom, brzo su prebacile s igrice na kameru i jednoglasno uzviknule: “Selfieee!” Nakon nekoliko selfija vadim i ja mobitel i mislim si: “Ovo treba ovjekovječiti.”
Naravno, drugi službenici također su uletjeli s istim zahtjevom pa su se selfiji samo izmjenjivali, dok su one dvije službenice samo prividno i vrlo bezvoljno prebirale po papirima, ne bi li birokratski izgledalo da nešto ipak i rade.
Stiže komesar, cijela granica skače na noge i salutira, pa skačem i ja… Osjeća se strah u zraku, pa nije ni meni bilo svejedno. Nakon detaljnog ispitivanja do zadnjeg koljena i najzanimljivijeg – što radim, koje mi je zanimanje i koliko imam para – očekujući valjda neku novčanu naknadu, pravila sam se za početak luda… Ipak, na kraju, nakon i njemu teškog dešifriranja vlastitog viznog sustava, dobivam vizu, plaćam ju 50 dolara i napokon pokušavam napustiti granicu i doći do autobusa koji me čekao sve te sate.
Ne mogu vam opisati kako je glup osjećaj kad ti doslovno i zadnja osoba na graničnom prijelazu traži putovnicu, uzima je u ruku i prebire, analizira ili što već radi. Nakon toliko sati čekanja dođe ti da onom usputnom nosaču, koji ti isto želi vidjeti putovnicu, zabiješ istu u glavu i kažeš: “Dobro sinko, tko si ti i što te briga!”
Napokon stižem u Dhaka
Nakon duge, spore i mučne vožnje kroz kilometre i kilometre tvornica svih nama poznatih robnih marki, sporo guranje s autobusima koji neprestano dovoze i odvoze svoje (većinom maloljetne) radnike na smjenu, trajalo je toliko sporo da mislim da smo svega nekoliko stotina kilometara prešli za 8 sati. Napokon, nakon cijelog dana u autobusu, stigla sam navečer u Dhaku. Uzela sam prvi tuk-tuk s reda do hotela, koji je odmah iza ugla, ali kiša počinje padati, već je noć, a čudni pogledi tih Bangladešana nekako nisu ugodni.
Odmah krećem u potragu za kupnjom karte za “Rocket boat”, tj. parobrod iz 1932. godine, koji plovi rijekom nizvodno sve do ušća Bangladeša, gdje obitavaju bengalski tigrovi. Ideja da idem vidjeti te tigrove je divna, ali u ovom sušnom razdoblju ih baš i nema. Već više od 50 godina nije zapisano da ih je netko zapravo vidio jer su ih Bengalci više-manje sve poubijali od straha od napada. Dakle, nema šanse da ću plutati po ušću nekoliko dana sama i čekati tamo nekog tigra, ipak nisam toliko luda.
U Dhaka ništa nema smisla
Odlazim na adresu koju sam pronašla za kupnju karte za brod u blizini dokova odakle kreću. Neki mi dečko velikodušno želi pomoći i odvodi me do neke zgrade. Penjemo se stepenicama koje stravično izgledaju – zidovi su išarani svim mogućim grafitima, a fekalija definitivno ne nedostaje. Na trenutak pomislim: “Što se ovo događa, je li ovo zamka?” i krenem galopirajući trčati niz stepenice. Momak viče za mnom da se ne bojim i da se vratim. Na vratima zgrade pojavljuju se naizgled normalni ljudi koje pitam gdje kupiti karte za brod da provjerim jesam li stvarno na pravoj adresi.
Da, bojala sam se bez razloga – dečko me doveo na pravu adresu napuštene zgrade u kojoj se na četvrtom katu prodaju karte za parni brod. Sasvim je logično da uz prazno prizemlje i prva tri kata ured, s jednim stolom i jednim printerom, stave na četvrti kat zgrade. Na moju daljnju žalost, ne mogu kupiti ovdje kartu jer ne prodaju karte za prvi razred, već samo za drugi razred i opće pučanstvo. Moram dakle u neku glavnu zgradu na drugom kraju grada.
Taj isti dečko pomaže mi izaći iz te ulice u kojoj vlada opće ludilo. Upravo sam morala uletjeti u tranzitnu zonu gdje se odvija preprodaja voća i povrća koje se ukrcava na teretne brodove i izvozi u veliki nepoznati svijet. Ali to je takvo ludilo i fizički napor – sve što se u normalnom svijetu odvija uz pomoć makar običnog viličara, ovdje se odvija ručno, na leđima nekog jadnog seljaka koji u tankom, kratkom sariju nosi preteške pakete kroz preuske i prenapučene ulice. Dođe ti da zaplačeš nad njihovom sudbinom i teškim životom.
U nadi da se izvučem iz tog ludila, ugledam neku intenzivno ružičastu zgradu, The Pink Palace. Uskačem u dvorište i odmah nastaje mir. Ja i desetak ljudi. Koja razlika u odnosu na jeku tisuća umornih ljudi u maloj ulici.
Palača je divna iznutra, a još divnija izvana. Planiram se vratiti i uživati u parku drugi dan, a sada želim nastaviti misiju kupnje karte za brod. Ovo mi nije uspjelo jer sam, naravno, morala odraditi još 150 selfija i završiti u lokalnim novinama, pa je to potrajalo još skoro sat vremena dok se nisam izvukla.
Vožnja rikšom i nije dobra ideja
Uskačem u prvu rikšu, po kojoj je Bangladeš i poznat. To je njihovo tradicionalno prijevozno sredstvo, navodno najbrže za uske ulice, međutim, kao i sve drugo u ovoj državi, ni ovo ne može ići jednostavno. Pitaj ti Boga što je on mene razumio i gdje je mislio da me treba odvesti, ali već sam po karti shvatila da ide u potpuno krivom smjeru. Nakon nekog vremena pokušaja usmjeravanja, odustajem, iskačem iz rikše i pješice krećem prema svom hotelu. Ovo je definitivno najbrže prijevozno sredstvo u svim tim gradovima – noge.
Moj prvi pokušaj pljačke
Na putu do hotela, ulicom me prati, ili barem pokušava pratiti, neki dječak, ili mi samo izgleda kao dječak. Pređem cestu, on za mnom. Odem natrag odakle sam došla da vidim prati li me stvarno ili mi je paranoja u glavi. Mali me i dalje prati. Opet prelazim cestu zig-zag s njim, ali njegovi obrisi ne nestaju iza mog ramena. Konačno mi je dosadilo jer cesta kojom moram proći ide samo ravno, usporim korak i naglo se okrenem sa svih svojih 2 metra visine prema njemu i iz sveg glasa zaderem: „What do you want?!“. Momak se toliko prepao da je odmah počeo trčati u suprotnom smjeru, a desetci vozača rikši koji su stajali uz ulicu grohotom su mu se počeli smijati i dovikivati za njim.
Stižem u hotel koji mijenjam jer nema ni jednog stranca u njemu, pa idem isprobati sreću u susjednom hotelu koji je zaštićen s nekih desetak mitraljeza u predvorju – moji novi prijatelji.
Naravno da ni u ovom hotelu nije uobičajeno vidjeti mladu, samu, visoku plavušu, pa mi nisu dopustili da bilo što sama radim. Umjesto mene su razmijenili novac na ulici, potražili gdje se točno nalazi zgrada za kupnju karte za brod, koju na kraju napokon kupujem. Međutim, za naredni period prva klasa je popunjena, pa sam ipak morala kupiti kabinu u drugoj klasi, uz napomenu prodavača da slučajno ne dijelim kabinu i da se uvijek dobro zaključam. Tako sam kupila dvije karte kako bi osigurala privatnost u kabini. Majko mila, jesam li ja normalna?!
Napokon malo opuštenog istraživanja
Za večerom u hotelu promatram ima li koga kome se mogu pridružiti ili s kim se mogu udružiti za turističke obilaske grada, jer ipak mi se čini da Bangladeš nije najugodniji za samostalno skitanje. Primijetila sam nekoliko parova na odlasku i dvojicu muškaraca koji bi potencijalno mogli ostati u hotelu još koji dan.
Za doručkom su ta ista dvojica primijetila da sam sama, i, sami znajući ozbiljnost situacije u Bangladešu, odmah su mi prišli i ponudili da idem s njima taj dan u Sonargaon, staru prijestolnicu Bangladeša. Odmah kupim stvari i idem s njima, jer sve mi se čini da će mi to biti prvi i zadnji civilizirani prijatelji u ovoj državi.
Jim i Nick su Amerikanci koji su kupili imanje na periferiji Mexico Cityja. Jim je food bloger, a Nick je umjetnik i napisao je nekoliko vodiča za Mexico City. Za ovaj izlet angažirali su mladog studenta za vodiča. Prva postaja je nacionalna džamija koja je predivna i ogromna. Upoznajemo glavnog nacionalnog imama (ne znam je li to tako ispravno kaže) koji je divan i veseo. Proveo nas je po svim minaretima i imala sam priliku ući u dijelove koji su inače zabranjeni za žene. Nije da mi to nešto znači, jer ne vidim neku razliku, ali eto.
Nastavljamo put za Sonargaon i Panam City. Ovo je nekad bilo divno mjesto, ali toliko godina je bilo razrušeno i neobnovljeno da se bojim da nikada neće biti zaista sigurno za veću količinu turista. U većinu objekata ušli smo na vlastitu odgovornost zbog velike mogućnosti urušavanja krova ili zidova, a kroz to nas je proveo voditelj tog povijesnog mjesta, angažiran tek 2008. godine kada je ova lokacija prepoznata kao svjetska baština.
Paparazzo all over again
Našao se tu čak i muzej u kojem je bilo prilično mnogo lokalnih turista, a glavna atrakcija muzeja bila je, naravno, visoka plavokosa bjelkinja – dakle, ja. Moji dragi Meksikanci uživali su u izrugivanju mog paparazzo momenta. Mislim da ovu količinu klikova aparata i selfija ne doživi ni Madonna na crvenom tepihu.
Prolazimo kroz lokalna mala sela, upoznajemo lokalno stanovništvo te isprobavamo svu moguću hranu, od koje me želudac pekao do navečer.
Bangladeš ima još mnogo toga za ponuditi, ali ja se ipak ne usudim lutati ovom državom sama. Ovih 8 dana su možda i previše. Sutra kreće moj brod i nekakav put ka izlazu iz države. Obično se nikad ne veselim kada avantura u nekoj državi dolazi kraju, ali ovaj put me pomisao na to ipak nekako veselila. Kao, vraćam se u sigurnu Indiju, koja je za većinu ljudi u EU poprilično nesigurna, moji prijatelji sigurno ne bi kročili nogom tamo.
U Bangladešu bez GPS-a
Mislila sam da će današnji dan, kada idem na Rocket Boat, biti ono, easy, lagana šetnjica, pakiranje, odlazak na dokove i pokret u svom smjeru. Krenem u laganu šetnjicu i skužim da mi se baš to i ne da, vratim se u hotel, odem na terasu na 19. katu. Naručim piće, knjiga u ruke, uživanje u suncu i hvatanje boje. U nekom trenutku, kad shvatim da mi je baterija mobitela prazna, krenem ga puniti, kad ono – ne reagira. To jutro u hotelu je nestajalo struje uslijed radova i moj je mobitel nažalost “electrocuted”. Pa uz sve pokušaje punjenja, ništa nije polazilo za rukom. Imam zamjenski stari mobitel u slučaju nužde, međutim, na njemu nemam ni mapu niti išta spremljeno. Kako da se, pobogu, iskrcam usred nekog sela u Bangladešu i nađem svoj smještaj bez ičega… ono, moram se vratiti pravom old school travelingu. I stvarno, uz sve pokušaje ništa nije uspjelo – tužna, nadrkana, ljuta, ne znam ni ja što dalje napraviti. Pokušavam probuditi malog Buddhu u sebi i ostati maksimalno pozitivna jer ipak idem na taj parobrod koji sam toliko htjela.
Dolazi vrijeme pokreta, skačem na rikšu jer je to kao najbrži način prijevoza, ali evo baš mi se čini da sam uzela najstarijeg vozača – toliko spor da je to nemoguće, a ja nemam mobitel i ne mogu vidjeti na mapi idemo li u pravom smjeru. Opečena iskustvom od neki dan, nisam sigurna da ću stići na odredište. Gužva je neviđena na ulicama, a već pada noć i bliži se 7 sati, kada parobrod treba krenuti, a ja još u toj glupoj rikši izložena čudnim pogledima naizgled mrkih ljudi. Sat i pol sam se drndala u toj rikši, guza mi je otpala od sjedenja na neudobnoj maloj klupici, a vid mi se više muti od njegove stare cvjetne košulje koja je zakrpana drugim cvjetnim uzorkom. Nikad se u životu nisam osjećala prestrašenije, baš me istinski bilo strah. Najčešće svojih teških situacija postanem svjesna tek kasnije, shvatim koliko me trebalo biti strah u tom trenutku, a nekako nije jer sam se držala na okupu. E, ovaj put me stvarno bilo strah.
Rikša je najtužnije iskustvo
Napokon dolazimo do dokova, ali naravno – njih je milijun. Iskočila sam iz rikše i nastavila trčati da pokušam uhvatiti brod jer definitivno sam brža nego ta glupa pedala. Još imaš osjećaj, dok se voziš, kao da si neki tiranin koji bičem tjera svog roba da što brže i jače vozi uzbrdo kako bi ti se pojačao povjetarac u lice i kako ne bi osjetio vrućinu i ljepljiv zrak uskih ulica. Ispijena lica tih rikša vozača i ispadnuta rebra kroz te pokrpane košulje još više odaju dojam tog životinjskog izrabljivanja ljudi, a onda još kad se osvrneš pa primijetiš nekolicinu bogataša koji se slavodobitno vozikaju uokolo u tim rikšama, i to još se besramno natrpaju njih dvoje, a oboje vrijede za dvoje po kilaži, dok ih taj jadni momak ili starčić od 25 kg pokušava potegnuti uzbrdo… preteško je to gledati.
Nakon što sam se provukla kroz sve tijesne pazare i preprodavače karata na dokovima, kojih je više nego samih putnika, napokon ugledam jedina dva bijelca – moja dva Meksikanca, koji su me došli ispratiti i vidjeti da sigurno krenem na put dalje. Slamka spasa. Toliko sam olakšanje doživjela kad sam ih ugledala; ulijevali su mi toliko sigurnost i vratili staru putničku snagu.
Dok su me čekali, zainteresirano su obišli brod i rekli da možda i oni razmišljaju o istom old school travel pothvatu. Samo smo se kratko uspjeli pozdraviti na doku; zabrinutost na njihovim licima nije se mogla izbrisati. Još kad su me vidjeli prilično prestravljenu i zapuhanu, bez mape, mobitela i podataka o sljedećem smještaju, nije im bilo svejedno.
Zadnji sam putnik za ukrcaj. Čim sam kročila nogom na brod, odmah smo krenuli. Ulazim u kabinu koja blago zaudara na urin, ali realno, što očekivati od parobroda iz 1930. godine. Samo sam stavila torbu u kabinu, zaključala i krenula na provu promatrati okolinu dok je još sumrak na horizontu.
Avantura zvana Parobrod
Već u samoj Daki i nizvodno nekih 200 km prostiru se brodogradilišta, tj. rezališta starih brodova svih vrsta. Vatra na sve strane i nekakav čudan miris sumpora u zraku. Smiješno, ali podsjeća me na Rivu, na trenutak se osjećam kao doma. Uživam u tom čudnom mirisu, gledam nebo na kojem su smješteni samo mjesec i jedna zvijezda.
Sa mnom je u tom prizoru, nažalost, bio samo jedan prilično stariji gospodin iz Japana koji je prodao svoj lanac trgovina i odlučio završiti svoje životno putovanje putujući svijetom. Je li to najbolji plan za mirovinu na svijetu? Još samo trebam nabaviti lanac trgovina i na pola sam puta.
Za večerom me osoba koja mi je predala ključ od kabine velikodušno pozvala da dođem na večeru koja je uključena u cijenu karte, a koja se nalazila na drugom dijelu broda. Taj je čovjek izgledao kao iz horor filmova, s čudnim očima i grbom na vratu kojeg bi se posramio i zvonar crkve Notre Dame, poprilično pogrbljen u nekim dronjcima. Prema opisu, trebala bih ga se bojati, ali mu oči ipak odaju dobrotu. Večera je bila najčudnija stvar na svijetu: pohano jaje u tvrdo, s čudnim krumpirima ispod još čudnijih neonskih svjetala, pa nisam ni mogla jasno razabrati što jedem. Naravno, samo sam mrvila po tanjuru i nadala se da će zvonar kasnije pojesti ostatak.
Na večeri je bilo 15-ak pravih turista, ali svi su bili Azijci koji su se držali u svojim skupinama, pa mi je najbolje društvo bio fini Japanac s palube.
Kabina u drugoj klasi, čega?
Vraćam se u svoju kabinu, gdje me dočekuje vesela obitelj iz susjedne kabine, njih šestero na dva brodska kreveta. Žele napraviti selfie sa svojim najmlađim djetetom, koje nije imalo niti godinu dana, a izgledalo je prilično bolesno. Nije mi bilo svejedno. Nisam znala bih li plakala ili pobjegla. Sudbina tog djeteta nije izgledala lijepo ni dugotrajno, a na trenutak sam pomislila kako će to možda biti njegova posljednja fotografija, i to s nekom plavokosom bjelkinjom.
Te noći spavala sam u odjeći, s ruksakom ispod glave i mojom dekicom preko. Uz svu dobru volju, nisam se mogla opustiti u toj kabini. Ustala sam što je ranije moguće, prije zore, popela se na palubu i uživala u tišini. Ja, tišina, rijeka i tisuće pitanja u glavi.
Putem se uz obale rijeka mogu vidjeti male tvornice blokova, gdje se ručno pune blokovi koji se suše na brodicama, a zatim se pripremaju i utovaruju za isporuku. U susret nam dolaze brodice toliko pretrpane da izgledaju kao da će svakog časa potonuti. Prilično intenzivan život odvija se na ovoj rijeci. Stajemo na nekoliko mjesta čija imena ne znam, inače bih imala mapu pa bih zapisala, ali da, Jelena po Bangladešu glumi Indianu Jonesa. Na tim dokovima odvija se svakojaka preprodaja, od koje pola ne shvačam, ili ne shvačam njihov smisao.
Moj prijatelj Japanac i ja zamolili smo da nas puste vidjeti kapetanski most. Aparatura i mehanizacija iz 1920. godine kakvu sam vidjela samo u Londonskom tehničkom muzeju, a ne u svakodnevnoj primjeni. Nakon što smo sve pregledali i pokušali shvatiti kako funkcionira parobrod, koji se danas ipak pogoni dizelom, a ne parom, svjedočili smo nekolicini kvarova koji se usput događaju i rješavaju udaranjem aparature ili dolijevanjem ulja kroz razne rupice. Zatrubili smo i napustili kabinu.
Avantura kopnom bez mobitela i GPS-a
Stižem u Hularhat pristanište, odakle trebam uzeti rikšu do autobusa, a zatim autobus do Khulne, odakle ću sutradan sjesti na vlak za Kolkatu, Indiju. Na izlasku se onaj isti zvonar počeo svađati sa mnom. Nisam odmah shvatila, ali s obzirom na to da je vikao “First class” i imao zapisani broj u blokiću, pretpostavila sam da me htio orobiti za još koju paru, ilitiga takku. Nisam se odmah snašla, čak sam mu htjela dati tih nekoliko stotina takka, ali novčanik mi je bio duboko zameten, daleko od dohvata bilo kakvih uličnih lopova, a u džepu nisam imala dovoljno novca za prijevoz. U strci nisam stigla slikati svoj Rocket, koji je sve, samo ne brz kao raketa, na odlasku.
Stižem autobusom u Khulnu, uzimam rikšu i pokušavam objasniti gdje je hotel. Pokazujem mu sliku hotela, govorim ime ulice, bilo što, ali jednostavno je nemoguće razumjeti tu razinu nepismenosti. Nakon nekoliko desetaka minuta lutanja po ulicama Khulne, koja se još nije probudila jer nije bilo ni devet sati, ugledam reklamu hotela sa slike i konačno stižem na odredište.
Avantura zvana: U snove sa žoharima
Ulazim u hotelsku sobu koja neopisivo intenzivno zaudara na Raid, dakle soba je “friendly” prema žoharima. Taj me miris zbunio na prvu. Konačno uspijevam doći do Wi-Fi-a i civilizacije, a na moje iznenađenje, mobitel se opet može puniti. Sreći nema kraja. Dok sam razgovarala s FH na telefon, pokušavajući uhvatiti bolji signal u hodniku, ljubazni mladić dolazi do moje sobe s Raidom i kreće ponovno prskati sobu. Spavanje te noći nije se moglo opisati. Mislila sam da mi treba odmora nakon broda, ali to se nije dogodilo. Molila sam Boga da zaspem od umora i da ne vidim nijednog žohara. Ruksak sam hermetički zatvorila i zamotala u neki prekrivač.
Napokon malo pojašnjenja Bangladeša
Sljedećeg jutra uhvatila sam vlak do granice s Indijom. Ulazim u vlak, a unutra vlada vesela domaća atmosfera. Tijekom vožnje vlakom shvatila sam mnoge stvari o Bangladešu i njegovim ljudima. Jedan veseli momak, s popriličnim znanjem engleskog jezika, plesač koji je neko vrijeme proveo u Americi, ispričao mi je mnogo toga.
Na primjer, s nama u vagonu bile su tri prilično mlade curice koje su se toliko sramile kada su me vidjele da je to bilo iznenađujuće. Objasnio mi je da nikad prije nisu vidjele plavu kosu i zamolio me da je raspustim ispod šešira. Onog trenutka kad sam to učinila, djevojke su se razbježale po vagonu. Dodatan razlog za toliko ludilo je što muslimanski dio Bangladeša vjeruje da osoba s plavom kosom donosi sreću.
Možda je sad malo jasnije zašto toliko zanimanje za mene. Shvatila sam i da mrki pogledi muškaraca ne znače apsolutno ništa, to im je jednostavno nekakav cool look. Vožnja vlakom bila je opuštena, definitivno zanimljiva i poučna, a nadasve vesela. Moji domaćini iz vlaka čak su me ispratili do granice kraj koje se već nazire leglo kesa punih onih čudnih deka s tigrovima i lavovima kakve sam viđala samo kod babe na selu.
Granica je sada moj novi dom
Na granici mi se svi javljaju, pitaju kako je bilo, osjećam se kao da sam stvarno domaća i tu švercam deke skupa s njima. Naravno, sad već svi puno otvorenije traže mito, pa prstima, kao Talijani, “mijese”, ali se pravim uredno luda. Nezaobilazna stavka bila je nekakav “tourist exit fee”, nikad čula za tako nešto, i nakon vize od 50$, za jedan neturistički Bangladeš u kojem nisam našla niti magnet za frižider, to je ipak malo previše. Ali dobro, platim i to, na što me dodatno taj turistički djelatnik pita za bakšiš i mito… U nekom momentu ugledam svog nosača prtljage koji mi je pokušao pomoći na ulasku u državu, ali s obzirom na to da su me otjerali u karantenu, nisam uspjela ostaviti tip niti mu se zahvaliti, pa sam to učinila sada. Njegovom oduševljenju nije bilo kraja.
Bez problema nalazim autobus za Kolkatu i napuštam Bangladeš, mislim zauvijek. Jednostavno ne vidim potrebu da se ikada vratim u tu zemlju. Arhitektura, koja me najviše u životu motivira da posjetim neku zemlju, u ovoj državi ne postoji.
Dhaka je jednostavno preglup grad, s najintenzivnijim prometom po stanovniku na planeti, s najvećim brojem rikši po glavi stanovnika i s vjerojatno najvećom stopom siromaštva u regiji. Ja uopće ne vidim smisao u tome da se netko nagurava živjeti u takav grad. Definitivno bih se radije našla u nekom selu i pekla cigle i blokove. Svakako je lijepo vidjeti da postoji multikulturalnost u toj državi, mnogo veća nego kod nas. Budisti, hindusi i muslimani, sve izražajne vjere, svoju religiju otvoreno i glasno slave na ulicama bez ikakvog sukoba. Naravno da su me svi, kao drugo pitanje, upitali: “Katolik?”, što ukazuje na to da im je vjera itekako bitna, pokazujući dodatni interes za moju religiju.
Osim što sam ostvarila svoju želju da se vozim u najstarijem funkcionalnom parobrodu na svijetu i što sam sebi dokazala da nakon ovakve države mogu sve na svijetu napraviti. Mislim da nemam razloga vraćati se u tu državu, osim ako odvedem svoju jahtu ili tanker na njihovo jeftino rezalište.
Avanture su se nastavile dalje dok sam se kao vlajna penjala po Himalayi, lutala po Taiwanu ili pokušavala shvatiti što je to toliko drugačije u Japanu.
