Za Ajme portal piše: Ivana Međugorac Imamović
Postoji jedna pojava koju nikad nisam uspjela razumjeti.
Objavi netko fotografiju s putovanja. Nasmijanu obitelj. Dijete po tko zna koji put (znam, svima su nam dosadne slike tuđe djece). Kavu s pogledom. Zagrljaj. Zalazak sunca. I onda nerijetko kreće rasprava – upravo od najbližih. “Ma daj, to je samo za Instagram… Nije njima tako lijepo…Da vidiš što je iza kamere…“
Zašto?
Ozbiljno pitam. Zašto toliko boli tuđi Instagram?
Ne razumijem potrebu da svaku nečiju lijepu uspomenu odmah razmontiramo i objasnimo sebi da iza nje sigurno stoji nesreća, svađa, frustracija ili barem živčani slom koji se ne vidi na fotografiji. Ne kažem da život nije kompliciran. Naravno da jest. Naravno da nitko ne objavljuje trenutak kad dijete povraća u autu, ima meltdown, kad se posvađaš s partnerom oko navigacije ili kad treći put toga dana brišeš proliveni sok/kašu s poda apartmana. Ali zašto bi to i objavljivali?
Zašto bi većina nas trebala imati potrebu dokumentirati svaku razmazanu kakicu, svaku suzu i svaku frustraciju samo zato da bi zadovoljili tuđu potrebu za autentičnošću? U redu mi je ako netko to radi. Ali nemamo svi tu potrebu, kao što nemaju ni svi potrebu dijeliti lijepe trenutke. Meni osobno ne treba fotografija djeteta koje urla u supermarketu da bih povjerovala da roditeljstvo nije uvijek savršeno. Ne treba mi ni video bračne svađe da bih znala da ni jedan brak nije savršen. Dovoljno sam odrasla da razumijem kako funkcionira – normalan život.
I zato me iskreno fascinira količina ljudi koji se tješe mišlju da je tuđa sreća lažna. Jer kad vidite nasmijanu obitelj i prva pomisao vam nije “baš lijepa uspomena”, nego “sigurno se oni doma kolju”, pitanje više nije što fotografija govori o njima. Pitanje je što govori o vama.
“Što više objavljuju, to im je brak gori.”
U kategoriji posebnih su i ljudi koji se ne mogu načuditi supružnicima koji se međusobno objavljuju. Muž objavi ženu za godišnjicu braka. Žena objavi zajedničku fotografiju s putovanja. Netko napiše nekoliko lijepih riječi o svom partneru. I odmah stižu stručnjaci.
“Sigurno nešto skrivaju.”
“Najsretniji parovi ne stavljaju slike na društvene mreže.”
Otkud vam to?
Postoji li neko istraživanje koje dokazuje da količina zajedničkih fotografija raste proporcionalno bračnim problemima? Ili je jednostavno lakše povjerovati da nitko nije sretan nego prihvatiti da neki ljudi stvarno vole svog partnera i nemaju problem to pokazati?
Jer meni je jednako čudna potreba za javnim deklaracijama ljubavi (ok, znam – stvarno zna biti zbljuv objava) kao i potreba da se svaka takva objava automatski proglasi dokazom propalog braka. Možda je fotografija samo fotografija. Možda je godišnjica samo godišnjica. Možda je netko jednostavno pomislio: “Volim ovu osobu i želim podijeliti lijep trenutak.” I ništa više od toga. Ali ne. Nekima je draža teorija da se iza svake zajedničke fotografije krije bračni savjetnik, tri afere i zahtjev za razvod koji samo što nije predan.
No, ajmo na sekunda uzeti u obzir da postoji i taj dio parova – gdje ovo pravilo zaista funkcionira. Na IG su cici mici, a u stvarnom životu se gledaju preko nišana. Na Instagramu vode luksuzne živote a znaš da žive na rate i na kredit. I što ćemo sad s tom informacijom?
Možda su umorni, frustrirani, nesigurni, preopterećeni ili nesretni. Tebe tješi to? Možda se bore s problemima za koje vi znate, a ostatak svijeta ne zna. Ali baš zato ne razumijem potrebu da im se oduzme i ono malo lijepog što su odlučili pokazati. Jer što ako je Instagram jedino mjesto na kojem su stvari baš onakve kakvima ih žele vidjeti? Što ako je tih nekoliko fotografija zapravo njihov mali prostor sreće? Njihov podsjetnik na lijepe trenutke. Njihova verzija života kakvom teže. Njihov predah od svega što ih muči.
I zašto bismo im to uzimali?
Zašto je toliko važno dokazati da netko nije tako sretan kako izgleda?
Ako već znate da se netko bori, ako već znate da mu život nije jednostavan, onda biste možda upravo vi trebali imati najviše razumijevanja za njegovu potrebu da ponekad pokaže nešto lijepo.
Ne znam. Malo milosti nikad nikome nije naškodilo, pa čak i u ringu zvanom društvene mreže.
Posebna kategorija su mi obiteljska putovanja, ispod takvih objava uvijek vidimo komentare poput:
“To nije realno.”
“Pokazujte malo stvarnost.”
Kakvu stvarnost?
Putujem s djetetom već godinama i mogu vam otkriti jednu veliku tajnu. Iza poneke lijepe fotografije koju objavim postoji deset minuta nagovaranja, jedan prosut sladoled, tri odlaska na WC i barem jedno pitanje: “Kad ćemo jesti?”
Pa što? To je dio putovanja. To nije dokaz da putovanje nije bilo lijepo. To je dokaz da putuješ s djetetom.
Ponekad imam osjećaj da dio ljudi uopće nije bio spreman na činjenicu da djeca nisu mali roboti koji sjede u kutu i čekaju sljedeću fotografiju. Djeca su kaotična, glasna, nestrpljiva i naporna. I apsolutno predivna. To je faza. I proći će. I upravo zato fotografiramo njihove osmijehe, a ne tantrume. Jer jednog dana više neće tražiti da ih nosimo na ramenima. Neće nam zaspati na krilu u avionu. Neće trčati prema nama s onim iskrenim uzbuđenjem koje imaju samo mala djeca. I vjerujte mi, puno će nam više nedostajati fotografije osmijeha nego fotografije razmazane kašice ili kakice po majici.
Instagram nikad nije bio godišnje izvješće o životu. Meni osobno je album uspomena, nemaju mu svi pristup. Nitko ne lijepi račune za struju i gastroenteritise u obiteljski album. Ljudi lijepe rođendane, putovanja, zagrljaje i sretne trenutke. Lijepe svoje biznise, koje bi zaista bilo lijepo podržati – pogotovo ako vam je prijatelj iza nekog profila. Tako je bilo prije društvenih mreža, tako je i danas.
Slavna „život nije Instagram“ krilatica
Nikad nisam razumjela ni potrebu da se ljudima objašnjava kako “život nije Instagram”. To je postala jedna od omiljenih rečenica interneta.
“Haha, da vidiš kako je u stvarnosti.”
“To je samo djelić života.”
Pa naravno da jest. Ali tko je rekao da nije? Zašto uopće to naglašavati? I što ako je nekome baš taj Instagram lijep dio života? Što ako netko stvarno voli putovati, fotografirati, uređivati uspomene i dijeliti ih s drugima? Što ako mu je život većinom upravo takav kakav ga vidite? Ne savršen, ali realtivno sretan. Ne bez problema, ali ispunjen.
U tu kategoriju mi spada i ekipa koja svakih nekoliko mjeseci objavi oproštajno pismo društvenim mrežama.
“Odmičem se od Instagrama.”
“Ne mogu više podnijeti lažni svijet.”
“Moram se vratiti stvarnom životu.”
I to je sasvim u redu. Ali ako vam društvene mreže toliko remete mir da morate objaviti manifest o odlasku, tko im zapravo daje previše važnosti?
Ljudi često govore da su drugi opsjednuti Instagramom, a onda sate provode analizirajući tuđe profile, tražeći skrivene poruke i dokaze da je nečiji život manje sretan nego što izgleda.
Meni je logika puno jednostavnija. Pratim ljude koji me inspiriraju. One koji me nasmiju. One od kojih nešto naučim. One čije me fotografije razvesele. Imam li profile ljudi koje pratim iz zabave i obično svaku radnju prokomentiram s frendicom? Ma imam. To je naša prljava mala tajna, ali znate što nikad ne napravim? Nikada ne ostavim hejterski komentar – koji je ispljuvak zlobe moje duše. S tim ne poboljšavam svijet.
Imam li i ljude koje mi je neugodno maknuti?
Naravno da imam. One koji su me random dodali, tu i tam se srećemo ili radimo skupa ili treniramo… Tu imam opciju mute. Hide. Prestanem gledati. Ne pratim sadržaj ni osobe koji me ne inspiriraju. Ne uspoređujem se.
I gle čuda – odjednom ti Instagram više nije problem. Možda zato što problem nikad nije ni bio u Instagramu.
A ako vas tuđi osmijesi toliko živciraju da morate sami sebe uvjeravati kako iza njih sigurno stoji nesreća, možda problem nije ni u njima. Možda je vrijeme da se zapitate zašto vas toliko smeta mogućnost da je netko stvarno sretan – ili sretan bar onoliko koliko može i želi podijeliti na Instagramu. Ili bilo kojoj drugoj društvenoj mreži.
