Za Ajme portal piše: Ivana Međugorac Imamović
Prije nego što krenemo, riješimo jednu stvar.
Ako neka žena želi ostati kod kuće, kuhati ručak od tri slijeda, peći kruh po receptu iz 1800., odgajati petero djece i dočekivati muža s toplom večerom – neka. Ako je to njezin izbor, ako je sretna, sigurna i zadovoljna svojim životom, ja sam posljednja osoba koja će joj objašnjavati da bi trebala živjeti drugačije.
Feminizam nikada nije trebao značiti da sve žene moraju biti direktorice, liječnice, astronautkinje ili financijske analitičarke. Poanta je upravo suprotna: da žena može birati.
Ali postoji velika razlika između žene koja je izabrala biti domaćica i internetskog tradwife pokreta koji milijunima mladih žena svakodnevno prodaje vrlo specifičnu sliku toga kakva bi „prava žena“ trebala biti.
I tu prestaje priča o izboru, a počinje priča o propagandi.
Najironičniji dio je da tradwifeice bogovski zarađuju
Najuspješnije tradwife influencerice – rade. I to vrlo uspješno. Snimaju sadržaj, grade osobni brend, imaju milijune pregleda i zarađuju od oglasa, affiliate linkova, proizvoda i društvenih mreža.
Drugim riječima, žena koja ti preko interneta objašnjava kako je napustila modernu kulturu rada upravo vodi vrlo profitabilan digitalni biznis. Ima tržišnu vrijednost vlastitog imena, a djevojci s druge strane ekrana govori kako je vrhunac ženskog ispunjenja financijski se osloniti na muškarca.
Razlika između teorije i prakse? Ona može otići ako se njezin brak raspadne. Pratiteljica koja je doslovno usvojila njezine savjete vrlo vjerojatno nema taj luksuz.
Problem nije u tome što ona peče kruh
Tradwife sadržaj na društvenim mrežama gotovo nikada ne izgleda kao ono što tradicionalna podjela uloga stvarno znači. Ne izgleda kao žena koja u šest ujutro ustaje jer dijete povraća, dok drugo treba odvesti u školu, perilica je procurila, a muž radi do šest.
Izgleda kao lanena haljina, sunce koje ulazi kroz savršeno čistu kuhinju i bež djeca koja se u pozadini mirno igraju. Ona mijesi tijesto, bere povrće iz vrta i objašnjava koliko je ispunjava to što se može potpuno posvetiti obitelji. I samo po sebi – ništa sporno.
Problem nastaje kada uz tu estetiku dolazi poruka: moderne žene nesretne su zato što rade, feminizam im je nešto oduzeo, karijera im zapravo ne treba, prirodno je da muškarac vodi, a žena slijedi, a fakultet je nepotreban ako ionako želiš obitelj. Drugim riječima, ne prodaje se recept za kruh, prodaje se svjetonazor.
Ono što mi je najiritantnije kod svega jest pitanje koje se, čim uđeš u raspravu s nekim tko glorificira takav život, olako baca iz rukava, bez imalo sagledavanja šire slike:
„Zar nije feminizam podržavnje izbora žene?“
Jest. Ipak, podržavanje prava žene na izbor ne znači da je svaki društveni fenomen koji se temelji na nečijem izboru izuzet od kritike. Žena ima pravo odlučiti da neće raditi, a ja imam pravo misliti da je opasno milijunima djevojaka romantizirati potpunu financijsku ovisnost o drugoj osobi.
Sloboda izbora znači i da imaš realnu mogućnost otići ako se jednog dana predomisliš.
Imaš li izbor ako nemaš kamo otići?
Recimo da se udaš s 20 godina. Ne završiš fakultet, ne stekneš zanimanje, ne radiš i nemaš vlastitu ušteđevinu. Deset ili petnaest godina brineš o kući i djeci. I možda imate prekrasan brak, ali život nekad se dogodi i život koji nema happy end. Ajmo čak izostaviti ono pitanje: Što ako me ostavi?
Što ako ti više ne želiš biti u tom braku? Što ako on umre, teško se razboli ili ostane bez posla? Što ako jednog dana shvatiš da želiš nešto drugo?
Gdje si tada ti?
Imaš li radno iskustvo, kvalifikacije, novac, mirovinsku sigurnost i mogućnost da sebi i svojoj djeci osiguraš život?
Jer postoji ogromna razlika između „Ne moram raditi jer smo tako odlučili“ i „Ne mogu otići jer nemam od čega živjeti.“
Zato financijska neovisnost nije feministički hir. Možda je najmanje romantična stvar koju možemo reći mladim ženama u eri cottagecore kuhinja i savršeno ispečenih pita ovo: imaj svoj novac. Ne zato što moraš očekivati razvod ili katastrofu, nego zato što si odrasla osoba. Žena ne bi trebala morati tražiti dopuštenje da kupi uloške, ode na kavu ili kupi djetetu tenisice.
Možete imati zajednički račun i možete odlučiti da jedan partner neko vrijeme ne radi. Ali obrazovanje, zanimanje, radno iskustvo i vlastiti novac nisu neprijatelji obitelji. Oni su sigurnosna mreža.
Posebno me zato brine kada se ovakav sadržaj prodaje jako mladim ženama. Jedno je kada žena od 38 godina, nakon fakulteta i deset godina rada, odluči napraviti pauzu i ostati doma s djecom. Ona nešto napušta – ali ima čemu vratiti se. Sasvim je druga stvar uvjeravati djevojku od 17 ili 18 godina da joj obrazovanje neće trebati jer će se njezin budući muž brinuti o njoj.
Dobro, ali kakve to veze ima s nama u Hrvatskoj?
Na prvu se tradwife fenomen može činiti kao izrazito američki internetski proizvod. Velike kuće, farme negdje u Utahu, šestero djece, muž koji zarađuje dovoljno da cijela obitelj živi od jedne plaće i žena koja u utorak prijepodne ručno radi maslac. Nama to možda djeluje daleko. Ali algoritam nema granice.
Djevojka u Zagrebu, Splitu ili nekom malom hrvatskom mjestu na TikToku gleda isti sadržaj kao djevojka u Teksasu. Ne mora postati doslovna američka tradwife da bi usvojila poruku da je ženska ambicija nešto pomalo ružno, da je karijera prijevara koju nam je prodao feminizam i da će se, pronađe li „pravog muškarca“, netko drugi pobrinuti za njezinu ekonomsku sigurnost.
A upravo je u Hrvatskoj ta ideja poprilično riskantna. Kako izgleda život žene koja je deset, petnaest ili dvadeset godina izvan tržišta rada? Na koje će se radno mjesto vratiti, s kojom plaćom, koliko staža i, možda najvažnije, s kakvom mirovinom?
Mi smo društvo u kojem se žene i bez tradwife filozofije češće odriču dijela karijere zbog djece, preuzimaju neplaćeni rad u kući i prilagođavaju svoj poslovni život potrebama obitelji. Zato je neobično kada se potpuna financijska ovisnost počne predstavljati kao revolucionarni bijeg iz sistema.
To zapravo i nije novo, naše bake jako dobro poznaju taj sistem. Samo ga nisu zvale tradwife.
Brakovi završavaju, dovoljno njih da je prilično hrabro cijeli životni financijski plan graditi na pretpostavci da će druga osoba zauvijek biti tu i zauvijek se brinuti o tebi. Naučimo radije mlade žene da vlastiti prihod nije priprema za razvod, obrazovanje nije nepovjerenje prema mužu, a vlastiti račun nije najava bračnog kraja.
Zanimljivo je i da muškarcu gotovo nikada ne govorimo da mu plan B ne treba. Nitko osamnaestogodišnjem dečku ne kaže: „Zašto bi studirao? Jednog ćeš dana pronaći dobru ženu koja će te uzdržavati.“ Nitko muškarcu ne prodaje ekonomsku bespomoćnost kao dokaz njegove muževnosti.
Najzanimljivije je što se sve prodaje kao pobuna
U Hrvatskoj posljednjih godina sve snažnije u javni prostor ulaze konzervativni pokreti koji intenzivno govore o obitelji, majčinstvu, pobačaju, feminizmu i „tradicionalnim vrijednostima“.
Možda je upravo zato tradwife sadržaj toliko zanimljiv u vremenu u kojem takvi pokreti jačaju. Ne prodaje se mladim ženama kao povratak unatrag, nego kao bunt. Poruka glasi: lagali su vam.
Rekli su vam da morate studirati, graditi karijeru, raditi osam sati dnevno i pokušavati imati sve. Pogledajte kamo vas je feminizam doveo – umorne ste, pod stresom ste, nemate vremena za djecu i odgovarate na mailove u deset navečer.
I znate što? Jedan dio te kritike pogađa stvarni problem.
Moderna žena doista često radi plaćeni posao, a onda kod kuće odradi još jednu smjenu. Pokušavamo biti dobre zaposlenice, majke i partnerice, imati urednu kuću, zdravo kuhati i pritom negdje pronaći petnaest minuta za sebe.
Samo što rješenje za nepravedno raspoređen teret nije vratiti ženu u kuću. Rješenje je ravnopravnije rasporediti teret.
Ne treba mi feminizam koji će mi reći da moram biti direktorica svemira, ali ne treba mi ni konzervativni pokret koji će mi objasniti da sam najsretnija kada mi je životni projekt služiti obitelji. Treba mi društvo u kojem žena može izabrati oboje. Ili nijedno. I u kojem cijena jednog izbora nije gubitak mogućnosti da ikada napravi drugi.
Izbor mora uključivati mogućnost da izabereš ponovno
Žena može biti direktorica. I domaćica. Majka četvero djece ili žena bez djece. Može raditi pola radnog vremena, zarađivati više od muža, imati muža koji ostaje kod kuće s djecom, biti solo ili nakon deset godina karijere reći: dosta, želim biti doma.
Ali bilo bi lijepo da iza tog izbora postoji nešto važnije od lijepog Instagram storyja.
Nije sloboda samo moći danas reći „da“. Sloboda je znati da sutra možeš reći „ne“.
Zato mi argument da kritiziranjem tradwife propagande „ne podržavamo izbor žena“ jednostavno ne drži vodu. Vrlo je opasno mlade žene uvjeravati da im obrazovanje, posao i financijska samostalnost nisu važni. Jer muškarac nije financijski plan, brak nije životno osiguranje, a ljubav, koliko god bila velika, nije zamjena za mogućnost da se brineš sama za sebe.
