Kakav plastelin, koji tanjurić i zašto kist broj 8?
Moja je djevojčica krenula u prvi razred. Prvih par dana suze u očima, ponos i emocije na najjače… A onda me stigla realnost. Realnost se ne nalazi u školskim klupama. Realnost se nalazi u aplikaciji sa zelenom ikonom.
Dobrodošli u WhatsApp grupu 1.F. Mjesto gdje logika odlazi na trajni godišnji odmor, a zdrav razum ide na aparate.
Pandorina kutija papirnatog tanjurića
Sve je počelo idilično dok učiteljica u grupu nije poslala prvu, naizgled bezazlenu obavijest:
„Dragi roditelji, za sljedeći tjedan za likovni djeca trebaju donijeti plastelin i jedan papirnati tanjurić. Pozdrav!“
Jednostavna uputa. Plastelin. Jedan. Papirnati. Tanjurić.
Ali ovo je 1.F. Nismo izdržali ni pune tri minute.
Prva se javlja Goga:
„Samo jedno pitanjce, mora li tanjurić biti baš papirnati ili može i plastični? Imamo doma od rođendana pa da ne kupujem.“
Učiteljica (koja u tom trenutku sigurno već razmatra opciju opcije ranijeg umirovljenja):
„Molim vas papirnati, da se plastelin ne kliže.“
I eto ga. Pandorina kutija je službeno otvorena.
Ivana: „A koje dimenzije tanjurića? Onaj mali za tortu ili onaj veliki za roštilj?“
Sanja: „Smije li tanjurić imati uzorak? Imamo s Frozen motivom, jel to skreće pažnju s nastave?“
Željka: „Neno ima kartonski, al nije bijeli nego bež. Prolazi li bež?“
Vlatka: „Pratimo.“
Što pratiš, Vlatka?! Nije ovo finale Lige prvaka, nego podloga da dijete ne umrlja školsku klupu s crvenom glinom od dva eura!
Nakon što smo 45 minuta raspravljali o promjeru i gramaži papira, prelazimo na plastelin.
„Je li bolje uzeti onaj što se suši na zraku ili obični?“
„Koliko boja mora biti? Je li 10 dovoljno ili da uzmem pakiranje od 24?“
„Moja Nola je alergična na pšenicu, ima li gluten-free plastelin?“
Goga se opet ubacuje: „Ako netko kupuje u Lidlu, neka uzme i nama pa pošaljem 1.50 eura na Keks Pay.“
Idućih 12 poruka nisu informacije o nastavi, nego screenshotovi potvrda s Keks Pay-a i rečenice „Sjelo!“, „Hvala ti puno, dužna sam kavu!“ i „Poslala sam ti i za onaj drugi tanjurić!“.
Inače, isti scenarij smo imali i dva dana ranije s kistovima. Učiteljica je napisala „Kist broj 8 i broj 12“. Ivana je pitala moraju li kistovi biti s prirodnom ili sintetičkom dlakom. Petru je zanimalo je li broj 8 po njemačkom ili engleskom standardu. A Željka je u 22:15 poslala sliku tri razbacana kista na tepihu i napisala: „Obrisao se broj na dršci, zna li netko po obliku je li ovo osmica ili desetka?“.
A kako to izgleda u praksi?
Stiže taj famozni utorak. Likovni. Ja svojoj malenoj ujutro u ruksak pakiram bijeli, neotvarani papirnati tanjurić promjera 22 cm, plastelin od 12 boja (sa ili bez glutena, ne znam više ni sama) i kistove s nekakvom dlakom. Osjećam se kao da je šaljem na prijemni za likovnu akademiju.
Popodne dolazim po nju u produženi boravak.
Iznosi svoj rad. Plastelin je pomiješan u jednu veliku, nedefiniranu, smeđe-sivu kuglu koja izgleda kao fosilizirani ostatak iz doba Jure. Tanjurić je zgužvan, rasječen na dva dijela i natopljen vodom jer je netko prolio čašu s kistovima.
Pitam je: „Ljubavi, a gdje ti je onaj tvoj tanjurić?“
Ona me pogleda, slegne ramena i kaže:
„Aha, pa to sam podijelila s Neneom jer je on zaboravio svoj. A Luka je svoj zgužvao i rekao da je to leteći tanjur.“
Eto.
I tako ja u 21:30 otvaram mobitel i čitam novu obavijest: „Dragi roditelji, za sutra nam trebaju 4 žira i 3 lista hrasta, po mogućnosti sa zaobljenim rubom…“ i krenem bauljati po kvartovskom parku tražeći hrast po mraku, dok moja prvašica već mirno spava snom pravednika. Škola je tek počela a ja jedva čekam praznike…
