Putovanje izvan zone komfora
Za Ajme piše: Ljubica Kovačević
Htjela sam napisati romantičan tekst o tome kako sam napravila zaokret i živjela sretno do kraja života, ali kad god bih se uhvatila pisanja, izlazile su neke teške riječi.
Za sve koji su me pitali posljednjih mjeseci: I, kako je na novom poslu? Jel’ to sad konačno TO?! I za one koji se premišljaju napraviti nešto slično. Evo odgovora i moje priče…
Ja sam Ljubica. Imam 37 godina i po struci sam pravnica, koja je u 13 godina svog radnog vijeka bila odvjetnica i voditeljica odjela pravnih poslova jednog trgovačkog društva.
Fakultet sam lako odabrala i završila s pohvalama, jer sam pravo oduvijek osjećala kao svoj poziv. Rad u toj struci pružio mi je ostvarenje svih poslovnih ambicija i postizanje financijske sigurnosti i neovisnosti, kojima sam silno težila.
Iako pravna struka, a posebno odvjetništvo, sa sobom nosi jako puno stresa i izazova, nikad nisam aktivno ili ozbiljnije razmišljala da se u životu ne bi bavila pravom. Ali, uslijed majčinske uloge u kojoj sam se po prvi put našla prije tri godine, otkrila sam Odgoj s glazbom, i time sam – posve nesvjesno – odškrinula vrata svog novog života.
Svi već znamo kako život zapravo počinje izvan zone komfora i kontrole koju držimo. Kako to stvarno izgleda i što to zaista znači, ja učim i svjedočim tek sada.
Odlučila sam kupiti Odgoj s glazbom franšizu za Centar Zagreba
Odgoj mi je ispočetka bio lijepa aktivnost za roditelja i dijete, a onda je prošle godine postao i prilika za ulazak u poduzetništvo.
Malo nakon odluke da ću kupiti franšizu programa za Centar Zagreba, koja mi je primarno trebala predstavljati dodatan izvor prihoda, počeo mi se javljati impuls da bi sve drugo trebala staviti po strani i baviti se isključivo Odgojem.
Normalno da sam prve misli o tome zanemarivala i potiskivala, jer – kako, zašto bi to napravila…?!? Nema smisla napustiti sve što sam dosad radila, gradila i učila! Sve uspjehe koje sam nanizala, sva postignuća za koja sam se žrtvovala i namučila… Sve ono što poznajem i što u suštini – ja jesam – da bi radila nešto potpuno nepoznato.
Nije se činilo nimalo logično, jer nisam glazbenica, a ni stručnjak za djetetov razvoj, a menadžerirati mogu i bez da odustanem od svog posla i struke. Vjerojatno sam mogla i tako, ali odlučila sam jedanput u životu poslušati svoj osjećaj, a ne razum i tuđe komentare.
Prvo je nastupilo olakšanje, jer konačno nisam odustala od same sebe. A onda je, ljudi moji, postalo baš teško!
Teško mi je i to nema veze s izborom posla.
Teško mi je, jer sam ušla u proces korjenite promjene koja ruši sve s čim sam se dosad identificirala.
Napravila sam kaos u životu zadnjih par mjeseci, jer je kaos od te borbe u meni – hoću van iz ovih „okova“, ali bojim se što to nosi, gdje to vodi – toliko jak da se prelijeva na sve.
Puno sam o sebi naučila otkad sam mama, ali u zadnjih godinu dana Odgoja s glazbom u svom životu definitivno najviše.
Posložile su mi se kockice na skroz nekoj novoj razini. Sad sam u stanju točno shvatiti tijek svog života, neke izbore, odluke, događaje i ljude za koje sam mislila da se događaju mimo moje kontrole i odabira.
Prvo na što me Odgoj podsjetio je koliko sam sama po sebi ‘previše’ pa koliko se zbog toga sabotiram, u namjeri da se umanjim i uklopim. Koliko, i sad kad sam napustila sve sigurno, svejedno i dalje držim kontrolu i omogućavam da se stvari ipak događaju po nekim poznatim obrascima, prema onome koliko mislim da vrijedim i da sam zaslužila.
Strah od Uspjeha?
Osvijestila sam koliki je moj strah od uspjeha! Zvuči nemoguće da netko ima taj strah u ovom svijetu u kojem se samo uspjeh računa i svi mu stremimo, ali – Evo me! I vjerujem da nisam jedina…
Nije to samo strah od uspjeha kao rezultata, to je strah od osude i odbacivanja jer sam uspjela pobijediti sebe i usudila se napraviti nešto potpuno drukčije.
Rekla bih da usuditi se već znači uspjeti! Ali osjećati da na to imaš pravo – mislim da je to preduvjet za uspjeh s rezultatima! I taj osjećaj prava na dobro tek trebam izgraditi…
Eto, tako mi je posljednjih mjeseci.
Čudno, teže i drukčije nego ikad prije pa ipak mislim da sam na pravom putu.
Oslobađajuće je sebi dopustiti da ne budem savršena i najbolja u svemu što radim, da sa skoro 40 godina po prvi put u životu nemam sve posloženo, organizirano, plaćeno u dospijeću… da nekim danima uopće nemam plan, jer su mi svi koje sam prije toga skrojila neslavno propali, da pitam za pomoć i da je učim primati…
Lijepo je saznati da ne moram svaki dan o svima i svemu brinuti, da svijet neće propasti bez moje intervencije… da ne moram u svakom trenutku znati što ću i kako dalje…
Još je ljepše otkriti da vrijedim i ako ne postižem blistave rezultate. Da me se voli i bez da „prinosim žrtvu ili darove na stol“.
Posebno mi je značajno što sam osvijestila da moram jačati svoje povjerenje u sebe i život da bi to isto bila u stanju prenijeti svom djetetu i pustiti ga da živi život bez straha od tog istog života!
I, najdragocjenije od svega, svaki dan se iznova uvjeravam kakvu osobu imam pored sebe i koliko je važno imati nekoga kome je najvažnije da se brineš o sebi i tko ima kapacitet i volju da te u tome podrži onako kako ti je potrebno.
Saznala sam i da postoje neke druge, stare, ali i potpuno nove i nepoznate osobe koje me prihvaćaju takvu kakva jesam i koji vjeruju u mene.
A Odgoj s glazbom?
Odgoj s glazbom je zapravo najlakši i najljepši dio, jer djeca su tako iskrena i jednostavna. Surađujem s prekrasnim, svjesnim i prisutnim ljudima i roditeljima, a glazba svemu tome daje posebnu dozu opuštenosti i mira.
Sve ovo što proživljavam danas nije „jučer“ nastalo, nego potječe iz najranijeg razdoblja. Zato mislim da nije slučajno da me na putu moje promjene „pronašao“ baš Odgoj s glazbom. Vjerujem da je ovaj posao idealan kanal za moj rast, a posredno i za rast i promjene u životu svih roditelja i djece koja Odgoju odluče dati priliku.
Ovo je moj put, iako nije lako i ružičasto.
U prilog tome govori i činjenica da sam nedavno odbila partnerstvo u jednom odvjetničkom društvu, iako je ponuda zvučala kao savršena prilika da se vratim svemu poznatom, sigurnom, svemu u čemu sam „najbolja“ i da ponovno imam potpunu kontrolu nad svojim životom.
Iskreno, to bi mi trenutno bilo najlakše, ali kako sam nedavno čula – Život nisu uloge koje imamo ni uspjesi ili materijalne stvari koje stječemo. Život je skup doživljaja i emocija koje proživimo.
Zato nam svima želim hrabrost i snagu da si dopustimo što više najrazličitijih iskustava i doživljaja, pa i onih baš teških, jer to će značiti da uistinu ŽIVIMO ŽIVOT (bez obzira čime se bavili).
