Search
Close this search box.

Thai Chi u Taiwanu 

Putovanja

ajme_portal_post

Zadnji dan u Taiwanu je ujedno bio i moj 100. dan na putu

Stižem u Taipei noćnim letom i čim smo sletjeli me neki Amerikanac huška da se pokušam prošvercat na turistički bus koji je svakog dana nekoliko puta organiziran s aerodroma do samog centra Taipeija, ali naravno da to ne prolazi pa odlazim na bus do centralne stanice u blizini koje sam i bookirala svoj smještaj.

Odmah po dolasku u grad se osjeća neka posebna vibra.

Rano je jutro i svi se žure na posao. Ja sam,  naravno, stala u prvi najveći red za doručak s pretpostavkom da je taj i najbolji. Dobra pretpostavka. Omlet sa sirom na neki njihov način postao je moj doručak svakog dana. Prolazim kratak put do hostela i svugdje oko sebe primjećujem gospodu kako po parkovima prakticiraju Tai Chi, tako mirnim i nježnim pokretima se kreću između zelenih grmova u parku. Umirujuće ih je gledati. Već mi je nekoliko ljudi na semaforu prišlo i poželjelo ugodan i sretan dan. Čini se da se taj noćni let ipak vidi na meni, da se umor reflektira na mom licu, jer zašto bi mi inače svi na semaforu govorili: “Smile, It’s a happy day!”

Kasnije, nakon cjelotjednog boravka u Taiwanu, shvaćam. To nema veze sa mnom i mojim umorom na licu već s njima i njihovim raspoloženjem. Jednostavno im je najprirodnije poželjeti dobar i veseo dan. Sasvim im je normalno oraspoložiti prolaznika. Zamišljam samu sebe kako u Splitu na semaforu nekome poželim divan dan i pružim mu osmijeh. Taj netko bi definitivno naredna dva dana pričao o luđakinji koja je pobjegla s prizemlja (psihijatrije) KBC Split.

Jesam li upoznala Predsjednicu?

Obilazim sve znamenitosti u centru, između ostalog odlazim i u Ured Predsjednice Taiwana. Na ulasku me dočekuje vodička na engleskom, pa imam privatnu turu i sate povijesti Taiwana. Skoro me žena i upoznala s predsjednicom. Imala je najbolje namjere uz sve moje protivljenje jer ipak nisam propisno odjevena za upoznavanje s tako bitnom osobom. Na žalost njenu, a valjda i moju, Predsjednica je taman izašla na nekakav domjenak dok smo mi obilazile njene dvore.

Dalje odlazim u Memorijal Chiang Kai-shek, memorijalnu dvoranu prvog predsjednika Taiwana, neizostavno mjesto svakog posjetitelja Taipeija. Jednostavno je predivno i prostrano, savršeno, Tai Chi harmonično. Odlazim dalje u obližnji hram vidjeti njihove ceremonije i rituale. Neočekivano je prepuno ljudima koji slave i prinose svoje žrtve, u svim oblicima pa i u obliku plišanaca iz video igrica, Pikachua i X-mana. Ako uzmem u obzir da imaju cijeli kvart posvećen X-manu, onda me ova pojava plišane žrtve u hramu uopće ne čudi.

Kada shvatiš koliko vremena posvećuju tako malim detaljima onda sam se svakako odlučila posjetiti i botaničke vrtove i vidjeti kako obrađuju i održavaju svoju hortikulturu. Ovo je bila prava mala oaza, gdje je, naravno, ispod svakog stabla neki gospodinčić ili neka divna nasmijana gospođica izvodila svoje Tai Chi vještine. Pričam u umanjenicama, jer kad ja grdosija od 181cm stanem pored njih, ti maleni Tajvanci izgledaju kao vrtni patuljci.

Toliko ih je umirujuće promatrati u tom zelenilu, čak ih ni kiša nije omela, pa ni mene, totalno sam hipnotizirana sa zalijepljenim osmjehom na licu, u stilu Tai Chi.

Osim što je sve nekako drugačije, u ovom Taiwanu je drugačiji i moj Hostel. Totalno SF soba s krevetima i na 4 kata. Hostel je smješten u dijelu shopping centra u samom centru Taipeija i zato ima tako visoke stropove koje je trebalo maksimalno iskoristiti, a opet uza sve to imaš maksimalnu privatnost u svojoj maloj kapsulici.

X – Men i Pikachu manija

Obilazim i obližnji X-Men kvart i night market, divim se tome koliko su uživljeni u sve te video igrice, premda generalno uopće ne shvaćam njihovu poantu, kako ljudi žive i zarađuju od gaminga…..KAKO. Ulice i raskrižja u ovom kvartu su nazvani po likovima iz video igrica, svaki štand vrvi od likova i Pikachua na svim proizvodima. Kupujem si nekolicinu užasno nepotrebnih stvarčica, ali jednostavno te očara ta njihova pomahnitalost da i sam pomahnitaš pa trošiš na nebitno. Probajem nekakvu noodle soup za kojom su svi ludi i sad vidim i zašto. Okusi njihovih noodle juhica su neusporedivo bolji od svega što ćete u europi probati. 

Yehliu Nacionalni Park 

Ipak sam se odlučila, bez obzira na vrijeme i kišu, krenut na sami sjever Taiwana u Yehliu Nacionalni Park. Do njega se dođe vrlo lako jer je prometno odlično organizirano. Dođem do zadnje stanice Metroa Tamsui i uhvatim turistički hop-on bus koji vozi preko svih lokacija toga zanimljivog nacionalnog parka koji se proteže kilometrima duž obale. Odlučujem se prvo izaći vidjeti neki užasno glup svjetionik za koji mi ni dan danas nije jasno zašto sam pobogu to išla vidjet po toj kiši, s malim kišobranom na otvorenom oceanu. Naravno da sam u roku od 2 minute bila mokra do kože. Kišobran je nakon olujnih naleta vjetra više izgledao kao instalacija u muzeju suvremene umjetnosti nego išta drugo. Ali ne, Jelena ne odustaje, ona pod svaku cijenu mora poći tu malu divnu šetnicu sve dok ne ugleda najobičniji svjetionik što se uzdiže na hridima i na samom špicu Taiwana. Toliko sam si bila glupa i u samom tom trenutku da san se sama sa sobom počela grohotom smijat vlastitoj gluposti. Mislim, ipak mi je lijepo i gledat ogromne oceanske valove kako se razbijaju o hridi. Shvatila san da se s kišom ipak ne mogu borit. Samo budala može to sebi napravit znajući da pred njim stoji dug dan prepun razgledavanja i potencijalnih novih olujnih kiša. 

Kiša otkriva poseban spektar boja

Vraćam se na stanicu i hvatam bus za dalje. Odlučujem ipak preskočiti koju stanicu ne bi li se malo ugrijala i osušila u busu. Izlazim tek kad je stala kiša i to baš na postaju zbog koje sam i došla u Yehliu Bio Park. Kupujem kabanicu i nekakve kese za noge, ali ništa ne pomaže kada kiša naleti. Park je predivan, stvarno predivan. Sva ta sila prirode je napravila tako nekako drugačije hridi u kojima se izdižu izrezbarene stijene koje negdje nalikuju samo gljivama, negdje zmijama, a negdje ženskim figurama. Fascinantno je da to nije djelo nekakvoga kipara već Majke Prirode…. Zbog kiše, boje u parku su još intenzivnije, a bez obzira na kišu broj turista se nije smanjio. Ipak bi bilo ljepše da mogu sjest i uživat u zvukovima oceana koji su i napravili ovaj spektakl od prirode, ali kiša ne dozvoljava. Iako sam uhvatila svoju minuticu mira, nekako mi to nije bilo dovoljno.

Vraćam se u bus, a s obzirom na to da sam bila jedna od rijetkih u busu i gotovo jedina tako mokra, vozač mi je odlučio stati na svaku stanicu i pokazati mi znamenitosti određenih krajeva tog bioraznolikog područja i time mi omogućio da u toplini autobusa ipak na kraju razgledam sve. 

Sasvim je jasno da sam, po povratku u hostel, kompletno ušla u sušilicu. Kasnije sam dobila i upozorenje da tenisicama tamo nije mjesto, al kako oni misle da ću ja nastavit dalje ako ih ne osušim. 

Taroko Nacionalni Park

Sljedećeg dana, odlučila sam se otići na dvodnevni izlet u Taroko Nacionalni Park koji se nalazi dosta južnije na otoku. To znači sunčanije i toplije vrijeme. 

Do Hualiena je vrlo jednostavno doći vlakom, a pejzaž putem poziva da se vratim jednog dana na Taiwan i uživam malo više u njemu. U Taroko NP postoji i više raznih treking staza koje sam htjela potencijalno probati no saznajem kako se za to treba unaprijed rezervirati. Dopuštaju samo određenom broju stranaca po danu da uđu i uništavanju njihovu tako dobro održavanu Jing-jang prirodu. Za lokalno stanovništvo također postoji kvota ljudi koji na godišnjoj razini mogu ući u njihove nacionalne parkove i za to moraju biti učlanjeni u planinarska društva kako bi sve moglo biti dobro kontrolirano, ali i osigurano.

Dolazim dosta kasno u Hualien i odlučujem ga obići tako da otrčim 10ak km uzduž njegove obale i po njegovim glavnim ulicama.

Grad me baš i nije oduševio. Ničim poseban.

Sljedećeg jutra odlazim organiziranim hop-on busom u Nacionalni park Taroko. Zahvaljujući dobroj organiziranosti prijevoza i dobrom vremenu uspjela sam obići sva mjesta dostupna turistima. Ova kotlina, procjep (Gorge) je naprosto nešto savršeno. Vrlo slično procjepu koji sam prepješačila u Junan regiji Kine, ali ovaj je mnogo posebniji. Vjerojatno jer je sačinjen od mramornih stijena kroz koje se provlači mliječna rijeka. Prolazimo kroz mnogobrojne tunele, usječene stazice na litici. Stvarno je zanimljivo. U tom turističkom busu upoznajem mladu Francuskinju koja je došla studirati na Taiwan i oduševljena je životom ovdje. Zajedno obilazimo napuštene hramove na vrhovima planinica, uživamo u krajoliku i zajedno na kraju dana krećemo za Taipei.

U Taiwanu i nije sve tako jednostavno

Vraćam se na mjesto jedine konfuzije na Taiwanu, raskrižje na glavnoj željezničkoj stanici, glavnoj autobusnoj i metro stanici. Ovuda sam samo prvoga jutra prošla ispravno, a sve ostale dane je svaki prelazak ceste trajao i po sat vremena. Za preći cestu potrebno je spustit se pothodnikom, gdje se odjednom nađeš u shopping centru i bez obzira na to što pokušavaš napravit oznake do željenog izlaza na površinu s druge strane ceste uvijek završim još koji kat niže (a ima ih barem 3) ili koje podzemno raskrižje dalje. Uvjerena sam da je ovo marketinški trik, jer čak je i podzemni put do željezničke postaja preusmjeren na barem jednu podzemnu shopping ulicu ili jedan food court.

Osim ovoga sve drugo je na Taiwanu savršeno posloženo, iznimno jednostavno svakom turistu. Osim što je većina znamenitosti besplatna, za svaku od njih je organiziran turistički autobus koji je možda samo koji euro skuplji od lokalnog, ali ti daje mogućnost da u jednom danu vidiš točno svaku pojedinost određene znamenitosti.

100 dana daleko od kuće

Zadnji dan u Taiwanu je ujedno bio i moj 100. dan na putu. Sto dana traženja, sto dana lutanja, istraživanja, veselja, radosti, čuđenja, nedostajanja, plaža planina i dolina, sto dana svega. U čast sljedećeg 101. dana, i u nadi da će narednih 100 dana na putu biti jednako dobri sretni i sigurni kao i prvih 100, odlazim do 101 Towera koji se nalazi na drugoj strani grada. S obzirom na to da cijelim putem pokušavam biti fizički što aktivnija kako bi se maksimalno održala u kondiciji i pripremila za Himalayu na koju se želim popeti, odlučila sam se uzverati na Elephant mountain odakle se proteže divan pogled na 101 toranj, ali i na cijeli Taipei. 

Došla sam u pravo vrijeme dana, sumrak. Taman su se sve svjećice ovoga blistavog grada upalile kako bi sa mnom proslavile moj 100. dan na putu i zahvalile što su prošle tako divno i bez incidenata. Čekajući zalazak upoznajem nekog dečka iz Češke koji je tu bio na Erasmus programu, a koji se tu našao s još dva lokalna mladića. Zajedno odlazimo na  Night market kako bi okusili tradicionalna Taiwanska jela kod najboljih prodavača.Upustila sam se u street food avanturu. Probali smo Oyster omlet koji je začuđujuće ukusan, stinky tofu koji je baš to – very stincky, i druge tipično azijske delicije.

Nedostaje mi Thai Chia

Vraćam se u hostel. Nekako mi je baš teško danas doć u hostel sama. Nekako sam neutješna. Jednostavno je nekako teško doći u hostel nikome. Da, svugdje su tu neki veseli ljudi i likovi, ali nitko od njih nije tvoj netko i to prije ili poslije fali. Dane je lako provoditi uživajući u svemu i svačemu što svaki dan nosi. Kasnije to uživljeno prepričavat nekome preko telefona ili uživo….ali onkraj dana ipak nekad zna bit teško, pa je evo ovo jedan od mojih prvih teških dana na putu oko svijeta. Ipak mi je 100 dana da sam daleko od kuće…valja mi treba malo Thai Chia s ulice. Navečer kasno sam se uputila na noćni autobus za aerodrom, let mi je u 4 ujutro za Japan i nikakva vrsta spavanja ove večeri neće biti moguća.

Taiwan je bio savršen uvod za Japan koji je slijedio. Uvod u neku harmoniju zajedništva, unutarnjeg zen-a ili totalne harmonije njihovih Jingova i Jangova, veselih osmjeha i susretljivih lica. Definitivno državica u koju bih se vratila i ovoga puta osim svih znamenitosti pokušala što više naučiti živjeti kao i oni, u skladu sa samim sobom, u skladu s prirodom, u skladu s veselim i vedrim osmijehom koji neumorno nose na licu.

Sigurna sam da želite da podijelim s vama i taj Japan sljedeći, a dok čekate tekst o Japanu, pročitajte kako sam se, ja vlajna, popela na Himalayu

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga s prijateljima!
logo_green

NAJNOVIJI ČLANCI

Onkraj svijeta, u Japanu

Putovanja

Top 10 najljepših plaža na Visu: vodič za savršen ljetni odmor

Putovanja

Ovog se tjedna održava sedmo izdanje Thrill Blues Festivala

Događanja